RTV Teorija i praksa

skrenem pažnju na uslove u kojima se ovaj zakon donosi i na pretenzije sa kojima je on pripremljen bez namere da obrazlažem pojedina rešenja. Pri tome treba imati u vidu kakva je realna društvena praksa koja je bitno drugačija nego pre nekoliko godina i to ne samo u pozitivnom smislu. To je prvi nivo rasprave dok je drugi normativni okvir u kojem se priprema i donosi jedan zakon. U ovom slučaju taj zakon se donosi posle usvajanja saveznog Zakona o osnovama sistema javnog informisanja i u izvesnom smislu postaje njegov komplementarni deo. S druge strane, on se donosi na osnovu odredaba Ustava koje smo upravo čuli. Osnovno ustavno opredeljenje jeste da je u državi sve slobodno što zakonom nije izričito zabranjeno. Drugi princip je da su preduzeća i organizacije u obavljanju svoje delatnosti slobodne i da zakoni ne treba preko mere da utiču na njihovu funkcionalnu aktivnost. Kada je reč o informisanju, ustavni principi su da je javno obaveštavanje ili javno informisanje slobodno, da je zabranjena cenzura štampe, dozvoljeno siobodno izražavanje mišljenja i da zloupotreba štampe podleže naknadi štete i drugim prekršajnim sankcijama. Polazeći od tih načela, Zakon određuje minimalne uslove za osnivanje i delatnost sredstava javnog informisanja koja su u saveznom zakonu određena kao javna glasila. Dakle, sva sredstva javnog informisanja se slobodno osnivaju u uslovima u kojima je to realno moguće, uz sve specifičnosti o kojima je govorio kolega Plavšić, i zato se samo u članu 7 navode određene dozvole a sve ostalo je slobodno. Specifičnost je u finansiranju delatnosti javnog informisanja iz javnih prihoda jcr od preko 1500 sredstava javnog informisanja u Srbiji tck oko stotinu se finansira iz javnih prihoda (npr. budžcta opština, pokrajina, republike i drugih institucija). Te organizacije, s obzirom na način finansiranja, podlcžu specifičnoj proceduri u pogledu osnivačkog akta, organizacije, ostvarivanja interesa javnosti, izbora organa upravljanja itd.

20