RTV Teorija i praksa

iz kibernetske „сгпе kutije” ali i dalje ne znam kako je ovaj Zakon donet. U svakom slučaju naša rasprava je zakasnila nekoliko meseci pa raspravljamo o Zakonu koji je već donet a na to nismo imali nikakvog uticaja što je delimično i naša krivica, krivica Ijudi koji sc bave masovnim komuniciranjem i medijima. Koliko znam, od tih Ijudi savet nije ni tražen a izostalo je minimalno samoorganizovanje da stručni Ijudi upute zakonodavcu neke predloge iz repertoara znanja koji bi se možda i uključili u tekst Zakona. Tako smo u situaciji da od naknadne pameti ne očekujemo mnogo ni u kom pogledu. Ne želeči da o njemu govorim mnogo, reći ću da je ovaj Zakon dosta loš, a to se može od člana đo člana i obrazlagati ali to pred ovakvim stručnjacima i Ijudima iz nekoliko naučnih disciplina nije neophodno. Iz rasprave proističe da su, ipak, neophođna dva nova zakonska predloga. To je Zakon o radio-difuziji i Zakon o štampi budući da postojeći zakon te dve oblasti ne reguliše na zadovoljavajući rtačin. Naš doprinos bio bi рге svega u tome da se na nivou teorijske rasprave opredelimo prema modelu komunikacionog ili medijskog sistema, među mnogima iz više zemalja, koji bi za Jugoslaviju i za Srbiju bio najprikladniji s obzirom na stepen demokratizacije i pluralizacije u društvu. Iz literature su poznata tri osnovna tipska modela u idealnom smislu. Jcdan u kome mi uprkos ovome Zakonu i dalje živimo, modcl jednopartijsko-državne kontrole što ovaj Zakon neznačajno üblažava u odnosu na prethodno stanje. Drugi model je tržišno-komercijalni sa idcalno-tipskim primerom u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je treći model javne službe u većini evropskih država u različitim varijantama. Prirodno je da se opredeljujemo između ta tri modela pri čemu je očigledno da prvi koji sam pomenula, i u kome smo živeli toliko godina, uopšte nije kompatibilan sa demokratizacijom. Ostaje izbor između modela javne službe i tržišnog modcla, odnosno između njihovih prclaznih varijanti i tu bi trcbalo postaviti težište naše rasprave.

22