RTV Teorija i praksa

smislu člana 29 Zakona. Imajući u vidu odnos snaga u parlamentu i odsustvo pravog višepartijskog sistema i njegovog uticaja, ne verujem da će se ostvariti nadstranački karakter radija i televizije. U članu 20 se kaže da se rasturanje štampe i širenje informacija sredslvima javnog informisanja može sprečiti samo odlukom nadležnog suda ako se utvrdi da se njima poziva na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog uređenja, narušavanje teritorijalne celokupnosti i nezavisnosti Republike Srbije, kršenje zajemčenih sloboda i prava čoveka i građanina ili se izaziva mržnja ili se podstiče nacionalna, rasna ili verska netrpeljivost. Asocijacija na boljševičke odrednice u ranijim zakonima - gde se u ime „neuznemiravanja građana” Ijudi pozivaju na tzv. informativne razgovore i zaprečava osnovna sloboda i pravo čoveka i građanina je jasna. Jer, u teorijskoj ravni može se postaviti pitanje legitimiteta postojećeg poretka a u okviru toga i pitanje ko je taj koji utvrđuje da li se pojedinim informacijama u sredstvima javnog informisanja poziva na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog uređenja, narušavanje teritorijalne celokupnosti Republike, odnosno kršenje Ijudskih prava i sioboda. Ovo su one prepoznatljive odredbe koje su u ranijem sistemu bile toliko rastegljive i tako često primenjivane. Miroljub RADOJKOVIĆ Fakultet političkih nauka, Beograd ZAKONSKI OKVIRI SLOBODE INFORMISANJA Osnovno polazište kada se govori o bilo kojem zakonu je postojanje nerešive protivurečnosti između slobode shvaćene apsolutno i postojanja bilo kakvog zakona. Zakon je uvek donet zato da bi se nekoj slobodi postavile neke granice a u oblasti informisanja zakon se donosi da bi se sačuvalo pravo građana na informisanje, Znači, da sloboda jednih koji informišu ne zadire u jednaku slobodu svih ostalih građana u demokratskom društvu. To je stara lckovina sadržana i u Dcklaraciji o pravima čovcka i građanina, koja je proistekla iz francuske buržoaske rcvolucijc, gdc jc

27