RTV Teorija i praksa

uređenje, celokupnost i sl.) ali kao potpisnici međunarodne konvencije moramo Stititi zajemčene slobode i prava čoveka osuđujući podsticanje na nacionalnu, versku ili rasnu netrpeljivost. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima je i potpisan zato što svi ne poštuju Dcklaraciju o Ijudskim pravima. Njega je ratifikovalo prcko 70 zemalja a u njemu se deklariše protpuno slobođno informisanje bez ograničenja ali se već u drugoj alineji kaže da se ono može ograničiti zakonom u slučaju nacionalne, verske, rasne i sl. netrpeljivosti. Jugoslavija je pristupila toj konvenciji još 1971. godine prihvatajući obavezu da ovakva ograničenja zadrži u svojim zakonima. Dodao bih sada nešto kao komentar diskusiji koju vodimo danas. Što se mene tiče, uvek ću braniti princip - što manje teksta to više slobode. Kolega Tošić ukazuje na jedno bolno mesto celokupnog novinarstva u Jugoslaviji i njegovu dosadašnju dodvorničku ulogu. Takvo novinarstvo oseća jaku potrebu da raznim kodeksima, zakonima i propisima bude i dalje zaštićeno ili usmereno u smislu kako treba da radi novinar da ne bi pogrešio, da ne bi načinio političku grešku, jer se boji odgovornosti. Treba, dakle, da učinimo dve stvari. Prvo, da ukinemo mehanizme kažnjavanja novinara od strane vlasti i drugo, da razvijamo novinarstvo na jednom tcmcljnom stavu gde se zna da politika uvek teži da bude arkanska a novine i novinarstvo treba da budu ono Argusovo svevideće oko u korist javnosti razotkrivajući vlast. Novinar mora da bude odgovoran, slobodan i hrabar i onda mu ne trebaju nikakvi propisi da bi se na njih oslanjao i potvrdio ove kvalitete. Za to bi se mogla navesti dva primera. U svetu je poznato da niko ko nije od države ovlašćcn ne možc da izađe u radio-spektar a da ne bude pirat. Jcdino u Jugoslaviji, koja ima tako slavan i ogroman Ustav, jeđna državna televizija (kakav je YUTEL) može piratski da se šunja po zemlji. Kada novinarstvo radi kako valja, ne može čak ni predsednik SAD, kao svetske velesile, tamo da računa na više od 30 do 40

32