RTV Teorija i praksa

i punim osećanjem mere da se delovi Gorskog vijenca izgovore jasno, tečno, razgovetno i razložno. Razume se, negdašnji običaji i navike da se ne odoli mestimično patetičnim glumačim iskazima nisu ni u ovom slučaju prenebregnuti, ali je važnije to da nikad nije zgoreg udubiti se u značenja i u mudrosti Gorskog vijenca, u njegovu trajnost i istinitost. Te osobenosti posebno odzvanjaju u ova naša mutna, burna, hučna, prelomna i sumanuta vremena. Ona bi, za tili čas, prezdravila i opametila se, da mnogi koji ih čine takvima kakva ona danas i ovde jesu, bar jednom u svom životu pažljivo pročitaju i shvate Gorski vijenac Petra Petrovića Njegoša. A u tom veličanstvenom spevu rečeno je i ovo: „... Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega... razluči se zemlja na plemena, krvava se isklali plemena, vrag đavolu doći u svatove te svijeću srpsku ugasiti! Zlo se topi od straha gorega! Ko se topi hvata se za pjenu, nad glavom se nadodaju ruke...” POHVALA DOPISNICIMA Nije mi stran takoreći nijedan oblik novinarskog rada, ali, u poslednje vreme - kada je o radiju reč - posebnu pažnju zaslužuju delatnosti dopisnika, u ovom slučaju, dopisnika Radio Beograda iz raznih naših sredina i gradova. Znajući da su dopisnici, već po prirodi svog posla, danonoćno između čekića stvarnosti i nakovnja neumitnih rokova da se o toj stvarnosti što je mogućno hitrije oglase i vešću, i osvrtom, i komentarom, pa i reportažom i intervjuima - često pomišljam da danas biti dopisnik, posebno dopisnik u redakcijama radio-stanica, ujedno znači i biti kadar ispuniti zavet Starine Novaka, dakle, „Stići i uteći i na strašnom mestu postojati”. Stalni slušaoci radija iz dosadašnjeg iskustva ne samo da pamte, nego i unapred slute da će se u svim pojavama sukoba, nasilja, pogroma i ostalih prizora rušilaštva i nečoveštva (a u svemu tome, bogu neka je hvala, odavno ne oskudevamo, širom zemlje) da će se

71