RTV Teorija i praksa

prići ovako kako su to učinili Jozo Vrkić i Radojko Ježić. Ali, savremen radio-putopis zahteva drugačiji postupak, koji podrazumeva pretežnu upotrebu reporterskog magnetofona, odnosno zvučnih zapisa, otprilike onako kako to u emisijama Hrvatskog radija čini Ljubomir Pauzin. Šteta je što je danas na programima naših radio-stanica putopisa malo, nasuprot radiofonskoj praksi u svetu. Potrebno je nešto preduzeti da se takva situacija izmeni, jer radio-putopis svakako predstavlja veliki izazov pravim programskim stvaraocima. INFORMACIJE BEZ MEĐA Nesumnjiva istina da je radio najbrži informativni medij i da može imati dva (ili više) lica još jednom se potvrdila martovskih dana 1991. godine u Beogradu. Ali, da bi se dobila celovita slika o događajima tih dana na beogradskim trgovima i ulicama bilo je potrebno slušati programe više radio-stanica. Programi Radio Beograda su oprezno, bez direktnih prenosa, uz obilno emitovanje snimaka sa terena, odložno izveštavali o zbivanjima. Međutim, na talasima Studija B i Omladinskog radija „В 92” bilo je više informacija emitovanih odmah posle događaja, nekad skoro istovremeno sa njima. To je, verovatno, bio i razlog što je emitovanje Omladinskog radija 9. marta 1991. bilo nasilno prekinuto. Kao posledica „autocenzure”, poznatog fenomena u uslovima nepostojanja zvanične cenzure, 11. marta 1991, na Drugom programu Radio Beograda jednostavno nije emitovan veoma popularan dvočasovni omladinski „blok” - Niko kao ja. Isline radi, treba reći da je sledećeg dana ta emisija ipak dobila „propusnicu”, te je slušaocima ponudila deo retrospektive svih događaja, koja, naravno, nije mogla biti i sinteza. Tek 15. marta 1991, u istoj emisiji, Jugoslav Ćosić dao je vanredno upečatljivu radiofonsku sliku svih događanja. Ne treba mimoići maratonske Dnevnike Omladinskog radija „В 92” tih dana, koje je uređivao i vodio Branko

77