RTV Teorija i praksa

Šumarak preda mnom kao da se njiše, još mi se upliću ti snovi u tek nastali dan. Jesam li spavao u brodu ili na čvrstom krevetu? Pođ je mirisao na drvo. Hoćemo li stići do Arla ili će nas zaluđivati pejzaži slikara prirodotvorca? Suncokreti Van Goga? Ne, još nisu procvetali! Vetrenjače Alfonsa Dodea? Ima li danas vetra u dolini Rone? Najavljuju mistral, ludi vetar Provanse. Srešćemo Tartarena Taraskonca? Provansalac je bio i Nostradamus. Zašto bi čuda ovde bila nemoguća? Ali mi smo došli ovamo, prevalili toliki puf, da bismo sakupljali samo zvuke. Slike, nametljive, neizbežne, samo će nas ometati. A slike su ovde, na francuskom jugu, zavodljivije nego drugde. Pomislio sam na to onog časa kad mi je ponuđeno da pravim zvučni portret Arla. Slepi skupljači zvuka, da! Kad se to ovako, izdvojeno kaže, zvuči nastrano. Lovićemo, dakle, vetrove, talase po-Roni, zvuke gradova i polja, jauk brodova, dozivanje ptica, topot kopita, molitve i zvona iz crkava i sa tornjeva, krašćemo korake po pločnicima, smeh prolaznika, dah bikova u amfiteatru rimskom, pijačnu i uličnu vrevu, pesme Cigana iz Kamarga! Ali, kao da se podsmeva, dan je otpočeo tišinom. Nisam do kraja napisao kako je dan otpočeo tišinom a čula kao đa su mi se pomerila, maknula nekako iznutra, prefokusirala se. Uhvatio sam sebe kako počinjem da osluškujem na nekakav drugi način. Je li zaista tišina?! Tišina kao prostor. Zvuk kao pokret. Pao je kamen, pada kiša, peva ptica. Ptica se u tišini tek povremeno oglašava, a onda sluša, iščekuje. To je njena pauza. Čovek nesto izgovori a zatim ćuti kao ptica. Dejstvo reči posle govora. Drugi znak tišine. To nije prazan prostor bez smisla, to su neme reči. Nemi znaci govora. Zvučne posledice jeđnog jedinog pada kamena neizmerljive su u nekakvom inventarskom smislu. Zvuk se rasprostire kroz vazduh, vodu, zemlju. Ako bismo zamislili instrument koji bi mogao da zabeleži i one treptaje koji su apstraktno daleko od sposobnosti našeg čujnog aparata, daleko osetljivijeg od

118