RTV Teorija i praksa

ili veliki metr Marineti, da čuje taj zvuk mašina od koga treperi čitava Zemlja! „Antički život bio je sav od lišine. U devetnaestom veku, pronalaskom mašina, rođena je Buka. Danas”, pisao je ovo Rusolo 1913. godine, ”Buka trijumfuje, suvereno vlada čovekovim senzibilitetom. Tokom mnogih vekova život se odvijao u tišini, ili bar mirno. Najglasniji zvuci koji su razbijali tu tišinu još uvek nisu bili jaki, niti dugi, niti raznovrsni. Uostalom, ako izuzmemo pokrete u zemljinoj kori, uragane, nevremena, lavine i vodopade, priroda je tiha.” Sažaljeva li to Luiđi Rusolo, od početka sveta i nastanka čoveka, sve one koji su živeli u toj strašnoj, nepodnošljivoj tišini? S kakvim bi prezrenjem, bukom ushićeni futurista, čitao stranice iz mog dnevnika, bunovno ispisivanog u rano jutro, na nekom imanju na jugu Francuske, ako bi mu to uopšte moglo pasti na pamet, gde sam stigao, na putu za Arl, u potrazi za zvukom ovog grada, u potrazi za njegovim zvučnim bićem, onim nekadašnjim, nestalim, i zvucima sadašnjim, grabeći dragocenu tišinu kad god mi se pružala prilika! Svraćamo, uz put nam je, u Muzej Kamarga. Zaselak skriven u močvari, kao da igra žmurke s nevidljivim selima u trsci. Mirišu beli konji, gospoda-konji za raskošnim zelenim i žulim trpezama, izgledaju nekud preko ograda s vremena na vreme, čekaju nekog valjda, osluškuju, pa dalje pasu, kao da šapuću molitve zemlji i niskoj ćilimkastoj travi, ili možda tiho mcđu sobom zbore, mirni, konjski dostojanstveni. S čistog, otvorenog prostora, ulazim pod niske tavanice praznog muzeja u prašnjavi polumrak. Devojka, izbledela, davno se i smrtno uplašila sunca, sedi za slolom, čita, sprema po deseli pul nekakav zakasneli ispit. Saznajem, kasnije, da je iz Alzasa. Gleda me začuđeno. Verovatno joj se učinilo u bunilu polumraka da sam ušao čelvoronoškc. Možda i jesam, zaneli su me ona gospoda-konji.

131