RTV Teorija i praksa

Sa tehničkom modernizacijom informacija postaje svetski poznata, priliv informacija se povećava i übrzava. Kako su istovremeno svima pristupačne iste informacije, vreme reagovanja - pa prema tome i razmišljanja - se smanjuje. Ova pojava otežava razvoj konkurencije. Trka sa vremenom, đa bi se uvek privukla veća publika, otežava rad novinara. Rat u Zalivu obelodanio je opasnosti kojima su izloženi novinari. Neprekidna informacija stavlja slušaoca ili gledaoca u potpunu konfuziju, čak iako događaje komentariše poznata medijska ili audiovizuelna ličnost... Nedostatak vremena (koji trpe, ali u manjoj meri, dnevne novine), kod audiovizuelnih medija dovodi do potpunog odsustva verifikacije informacija, a naročito do lošeg rasporeda činjenica. Tačno i spektakuiarno svedočenje dobija vrednost informacije. Informisati, zna se, znači izabrati. Čim se čovek odluči da otvori dnevnik, pisani ili audiovizuelni, za ovu ili onu informaciju, prisilno ulazi u subjektivno. Potrebno je imati vremena za komentar, analizu, objašnjenje. To je zadatak štampe, neophodnog dodatka audiovizuelne informacije. Postoje, takođe, ekonomske prinude koje usmeravaju konkurenciju. Zatim dolazi rizik traganja za senzacijama, upolreba posebno intcresantnih vesti, a što se televizije tiče dolazi diklatura Audimata. Sve to dovodi do hiperboličnog i emfaličnog trelmana informacije koja postaje „informacija-emocija” ili polemička informacija na štetu poštovanja deontologije. Teško je, dakle, naći pravu ravnotežu između slobode izražavanja, poštovanja istine i osnovnih prava pojedinaca! Poštovanje ličnosti jedno je od osnovnih vrednosti na kojima počiva svako društvo. NOVA „POVELJA ŠTAMPE” U ovom smislu, zakon iz 1881. godine je, prema našim shvatanjima, prava „povelja štampe”. Ukoliko on treba

86