RTV Teorija i praksa

obrazovanost”. To su „osnovice” strukture idealne ličnosti, koje je kao prioritetne kvalitete označilo 58 % odnosno 56 % ispitanika. Komentator i novinar-analitičar je u konačnoj varijanti zamišljen kao ličnost koja ima jako izraženu individualnu poziciju, samostalnost mišljenja i procenjivanja, pamet i obrazovanje. Auditoriju je upravo ovo bila polazna tačka za ocenjivanje rada onih o kojima je bila reč. Televizijskim gledaocima imponuje novinar koji, analizirajući složene pojave, uzima odgovornost na sebe i veoma jasno izražava svoj „lični stav”, označavajući to u svom saopštenju rečima: „...ја mislim”, „čini mi 5e...”, „ро mome...” itd. U isto vreme, poznato je da se mnogo teže prihvata informacija koja se saopštava u bezličnoj formi. Upravo tu grešku veoma često prave naši TV novinari pokušavajući da na taj način saopštenju pridaju izuzetan značaj, težinu i objektivnost. Auditoriju se ne dopada i nervira ga kategoričan način izlaganja bezličnih stavova, kao saopštenje „istina u poslednjoj instanci”, isključujući bilo koje drugo mišljenje povodom toga. Treba naglasiti da se u radu novinara-analitičara i komentatora sreću jedne iste greške koje su već postale „klasične”, vezane za narušavanje aspekata smisla i ponašanja prilikom vođenja dijaloga na TV ekranu. Sve do danas u informativnim emisijama su brojni materijali u kojima se razgovor između sagovornika svodi na monolog. U praksi se još uvek često smatra „normom” - raspaljivanje dijaloga po već unapred pripremljenom šablonu. Sama formulacija pitanja koja treba da budu upućena sagovornicima, nesumnjivo pretpostavlja njihovu pasivnu ulogu u dijalogu, provocira ih i sugeriše im pozitivne odgovore. Mnogi novinari nisu vaspitani na dobroj tradiciji, zaboravljaju „zlatno” pravilo profesionalca - umeti odslušati sagovornika. Iz čitavog spektra kvaliteta neophodnih profesionalcu, ispitanici smatraju da je sledeći po značaju „poštovanje, uvažavanje sagovornika”.

107