RTV Teorija i praksa

Đorđe Đurđevič

KOLOPLETI GOVORA I ZVUKA (VI)

Uperiodu maj-septembar 1991. godine, prvi put u nekoliko proteklih decenija nisam slušao radio (bar ne u onoj meri koja omogućava da se o pojedinim emisijama i radijskim događajima redovnije ispisuju hroničarski i kritičarski utisci i ocene). Postupio sam tako prinuden jakim razlozima, tim pre što svako u životu mora da se suoči i sa neslućenim ličnim ili porodičnim nedaćama. Njihove zakonitostiprinude nas da ih prihvatimo bez pogovora, one su stroge i neumoljive. Dakako, to su one neželjene deonice življenja u kojima se čak i najpostojanije navike moraju menjati. Nema tog Ijudskog bića koje kad-tad nije podvrgnuto ambivalentnostima junaka antičke drame da se ne snalazi u iskušenjima poprišta u čijem seprostoru i vremenu sukobljavaju osećanja i dužnosti. Medutim, tokom leta povremeno osluškujući glasove i zvuke sa radio-talasa, a ponovo im se sasvim predajući u razdoblju septemhar-decembar 1991. godine - reč je ' uglavnom o programima Radio Beograda - lako sam zaključio da posrću pod terefom svih zhivanja u kpjima smo se obreli, pogotovo onih ratnih. Informativni radijski programi najviše, a i nebrojene druge emisije delili su sa slušaocima svih uzrasla zajedničku sudbinu: olovno sivilo stvarnosti kao da je progutalo vedrine i raznovrsnosti koje su ranije od radijskih programa činile

113