RTV Teorija i praksa

radiofonsko carstvo u komeje svako pronalazio kutak svojevrsnih saznanja, osobene radosti, priželjkivanog odmora i okrepljujuće razdraganosti. Ipak, beleške koje slede svedoče da sam u nekim emisijama Radio Beograda nalazio vrednosti otporne na svu razornu i i razaračku snagu dana i meseci u kojima živimo, pa stoga te i takve vrednosti opravdavaju pažnju koja im je posvećena. One svakako zaslužuju osvrte koje sam im dugovao. RAT I SINOVI Glasovi, vapaji, molitve, škrguti i krici jeseni 1991. i tutanj ratnog žrvnja oko nas i u nama - odjekuju i prostiru se na radio-talasima žešće nego ikad рге. Informativne radijske emisije preplavljene su izveštajima i vestima sa ratišta tako da se iz dana u dan sve doslednije oglašavaju radijski ratni reporteri, dakle oni koji su u dramatičnoj službi jedne profesije čija delatnost, bar kad je naša sredina u pitanju, doskora takoreći i nije postojala. Nažalost, ta profesija minulih meseci i kod nas sve se učestalije upražnjava. Mnogi reporteri ranjeni su i, što je tragičnije - ginu, a većina sagoreva u javljanju čas sa ovog, čas sa onog fronta, a to će reći sa stratišta podjednako opasnih i smrtonosnih kako za one koji barataju puškama i topovima, tako i za pojedince koji su tamo sa magnetofonima i kasetofonima u ruci. I slušaoci Radio Beograda u svim informativnim emisijama njegovih programa ponekad su svedoci pravih podviga nekih radijskih reportera čiji se dozivi j odzivi čuju u strahu i snuždenosti. Uglavnom, to su vesti saopštene u razumljivoj unezverenosti i žurbi, a objave se i poduže reportaže, nastale u grozničavim ratnim sunovratima. Ko, na primer, u jednom od Magazina 439 Prvog programa Radio Beograda može zaboraviti reportažu Radovana Brankova pod naslovom Tamo su mrtvi koja je i te kako bila zapažena i na Festivalu dokumentarnog radija u Beogradu? I nehotice idući imaginarnim tragom jednog Džona Rida, ali

114