RTV Teorija i praksa

suočavajući se sa strahotama o kojima Rid (i mnogi iz tog tegobnog esnafa posle njega) nisu ni slutili Radovan Brankov u predanom putešestviju rasnog ratnog reportera pohodio je naselja, gradove, Ijude i događaje za koje više nego ikad važi odredba o razdoblju kada su živi zavideli mrtvima. Od sremskih, baranjskih i slavonskih sela i varošica pa do Knina, Like, Korduna i Banije, Brankov je beležio neponovljive putopisne stranice rata i mira, ne prenebregavajući pri tom drevnu mudrost da niko ne zna šta je to rat ako u tom ratu nisu i njegovi sinovi. A u ovom ratu tih sinova mnogo je, premnogo, i stradaju, nedužni i premladi. Njima, mahom golobradima i bespomoćnima, kao i užasnutom narodu prognanom iz uništenih rodnih kuća i zavičajnih vidika i sabijenom u zbegove u kojima kao da niotkud nikakve nade i spasenja nema - Radovan Brankov reporterski i, iznad svega, požrtvovano Ijudski i saučesnički odužuje se potresnom ratnom radio-reportažom Tamo su mrtvi. ISIDORIN GLAS Čak i kada unapred zna sadržinu nekih od svojih najomiljenijih emisija, radijski slušalac mahom nije u stanju da predvidi i ono što se u pravom smislu te reči može smatrati kao iznenađenje i delovati kao neočekivana okolnost koja žmari uzbuđenjem i setom. Tih nenadanih a prijatnih trenutaka ima podosta. Moramo se zaslušati i u one emisije prema kojima inače ne gajimo i neku posebnu naklonost, ili smo iz opravdanih razloga sprečeni da se češće družimo sa njima u svojstvu stalnijih radijskih slušalaca. Dogodilo mi se tako da u dva navrata u nekim delovima Prvog programa Radio Beograda tokom sumorne jeseni 1991. začujem glas nikog drugog do glas Isidore Sekulić! Bio je to odlomak jednog davnog snimka razgovora koji je Nada Marinković vodila sa Isidorom Sekulić. I zahvaljujući velikoj tekovini doba u kome živimo, magnetofonu, glas Isidore Sekulić sačuvan je i kao trajni spomen na nju, gorostasa srpske književnosti, i kao svedočanstvo da njeni tekstovi i dalje, sve

115