RTV Teorija i praksa

uverljivije odolevaju zubu vremena. Ti tekstovi potvrđuju svoju neprekidnu svežinu i misaonu izvornost. Poput kinoteka u kojima su sačuvani svi iole značajniji dometi u istoriji kinematografije, tako i radio-stanice kod nas i u svetu raspolažu takozvanim trajnim snimcima. U magnetofonske trake utisnuto je sve što je izvan svakog zaborava, pa je, eto, tu skoro u eteru zabrujao i krepki, energični glas Isidore Sekulić. Govorila je ona o radu, o omladini, o službi čovekovoj uopšte. Rojile su se jezgrovite misli i poređenja, u hučnu maticu osnovne teme tom prilikom ulivale su se pritoke i rukavci dodatnih tema i razmišljanja. Mada je Isidora Sekulić u časovima kada je taj razgovor magnetofonski sniman već zalazila u vilajete duboke starosti, njen glas, kao i njena oštroumna zapažanja i odsečne, reske poruke, plenili su, гекао bih mladalačkom izražajnošću i temperamentom. Obraćala se Isidora mladima ne kao ličnost čija su pleća pritiskivale mnoge decenije, nego im se razložno približavala kao neko ko je „njihove gore list”. Neko ko budno i posvednevno prati sve što je od presudnije važnosti u životu, u nauci, u kulturi, u umetnosti. Pomenuti i slični snimci (u arhivu Radio Beograda ima in ko zna koliko kada su posredi naši znameniti savremenici kojih među nama, živih, više nema) trebalo bi češće da se nađu u raznim emisijama Radio Beograda. Bilo bi to na obostranu korist i zadovoljstvo i tih emisija, a i onih koji ih netremice slušaju. I pamte. REŽIJE NIKOLE VESELINOVIĆA Zahvaljujući slučajnosti, ponekad u Dramskom programu Radio Beograda neko rediteljsko ili glumačko ime srećemo učestalije no što je to uobičajeno. Razume se, nije reč o nekom „posebnom tretmanu” pojedinaca, nego, naprotiv, radijski slušaoci i odranije znaju da se upravo tako u nekim periodima slože kockice radio-dramskog repertoarskog mozaika, u kome su rokovima i tačnim datumima podvrgnute

116