RTV Teorija i praksa

licemerna došaptavanja i onaj u tim prilikama dozlaboga poznati vašar taštine, uobičajen u sličnim okolnostima kada nazovi ožalošćena i vernički uznemirena porodica višestruko ispoljava svoje malograđanske nazore i navike. Utoliko više, jer tako odsečno i energično izražena poslednja želja deluje kao grom iz vedra neba u sredini koja se i inače gnuša nad neprimerenim oblicima poslednjeg oproštaja sa mrtvima. Međutim, Leonorin sinčić i njen prijatelj, u kome je mališan otkrio i našao i više nego pravog oca, ispunjavaju želju preminule potvrđujući time opravdanost pubuda autora da napiše radio-dramski tekst u čije se humanističke i literarne vrednosti ne može sumnjati. Tanana psihološka analiza stanja u kome se nađe dete suočeno sa jednim od najtragičnijih životnih događaja i, гекао bih, pesničke osobenosti škrtih ali prodorno rečitih dijaloga svakako su najupadljivije odlike Leonorine poslednje želje Anele Pukema. U uzdržanoj, i baš zato uverljivoj i proosećanoj režiji Nade Bjelogrlić, tumači glavnih uloga Predrag Ejdus i član dečje radio-grupe Mihailo Jevtić ostaju u sećanju kao interpretatori koji su duboko doživeli i osetili ponornice emocija u radio-drami Leonorina poslednja želja. IZUMREŠE PRECI I POTOMCI Nikada nije naodmet ponovo čuti emitovanje neke uspele radio-drame ili dokumentarnog radio-dramskog programa. Na ovakva i slična razmišljanja uputilo me je reprizno emitovanje dokumentarno-dramskog zapisa Bode Markovića, pod naslovom Veče u Pomazu kod Ignjata Čobana. Ako je igde i ikad bilo razloga i povoda da se prisetimo završnih rečenica Seoba Miloša Crnjanskog, to je bilo pri slušanju emisije o kojoj je reč, jer Seobe se završavaju ovako: „...Bilo je seoba i biće ih večno, kao i porođaja, koji će se nastaviti. Ima seoba. Smrti nema!”

125