RTV Teorija i praksa

Ovaj radiofonski zapis nastao je na osnovu usmenih svedočanstava snimljenih рге desetak godina u Mađarskoj, među pripadnicima srpske nacionalne manjine u Pomazu. Nekolicina staraca, mahom osamdesetogodišnjaka, sakupila se u domu svog vršnjaka i suseda Ignjata Čobana da ko zna već koji put prozbori i probugari o sebi, o svojim precima, o turobnoj istini da ih je sve manje u krajevima čija su podneblja njihovi preci ugledali рге dva i po veka, bežeći iz zavičaja i balkanskih postojbina. Čestite starine u Pomazu govorili su jezikom u kome nije bilo teško prepoznati romore govora i tekstova jednog Vendovića, Jovana Subotića, ponajpre Jaše Ignjatpvića. Sećali su se prošlosti, zablistala bi u njihovim rečima, zaiskrila i sevnula i poneka varnica, ali i tiha suza koja u sličnim okolnostima tako neodoljivo kane u Ijudskoj duši, osamljenoj i izgubljenoj „posle mnogo neba, vetra i godina”. A kada je u tim razgovorima, staračkim rasprama i lamentima njihovo nadaleko poznato vince „udarilo u lice”, zapevali su složno, povremeno razdešeno, ali u isti mah i čilo i setno. Njihov domaćin, inače horovođa srpskog pevačkog društva osnovanog u Pomazu još 1920. godine, dirigovao je rukoveti među kojima je bilo i onih iz davnih davnina našeg življa u Sentandreji i okolint. U nekim od tih trenutaka, i Sredoje Baloš, i Ignjet Golub, i Svetozar Cvetkov, i Georgije Pandur, i Milan Mali, i Jovan Pandur, i Rada Stanković, i porodica Vuković, što će reći svi koji su prisustvovali tom jeđinstvenom skupu, više nego potresno potvrdili su šum vremena i sudbina u Seobama Crnjanskog. Usmerili su našu pažnju na šum sve manje čujan, koji prekoreva i opominje. EPSKI INTONIRAN REKVIJEM „...Prolazi već i sedmi dan kako gledamo stradajuće Vukovarce, i Šajkaše, Daljce i Osečane i sve ostale kukavne stradalnike sa one strane Dunava i sa obe strane Drave, Vuke i Save, dok prelaze ovamo nama u

126