RTV Teorija i praksa

li smo to hude sreće da nam ni Mocartova muzika, ma kako inače isceliteljska bila, ni iz daleka nije üblažila bunila i горсе kojima smo odasvud opkoljeni a sudbinski nemoćni da odolimo njihovom rušilačkom dejstvu?! I dok su širom Evrope i celim svetom Mocartova sazvučja vedrila lica i usmeravala Ijude na razdragana slušanja dela genijalnog kompozitora (pri čemu se, istini za volju, i preterivalo, često i suludo utrkivalo u neukusima i odsustvu izoštrenijih kriterija kada valja zabeležiti takav kulturni događaj, kakav je bila 200. godišnjica Mocartove smrti, pa su te krajnosti prepunile ionako punu čašu opšteg i globalnog kiča) dok se, dakle, mocartovalo i uživalo na sve strane, mi smo nekako usputno, tu i tamo, dabogme, ne svojom krivicom, slušali Mocartova dela u raznim prilikama i neprilikama, često svirana prigođnog trenutka radi, bez nadahnuća, bez užagrenosti, bezbrižnosti, lakoče, bez onih najprisnijih i zvezđanih časova koje označavaju bliski susreti muzike i izvođača, muzike i zanesenih slušalaca. Ipak, u svoj toj tmuši naški sumornih dana bilo je i izuzetaka. U Stereorami Radio Beograda, na primer, urednik Darinka Simić-Mitrović, ovog puta i u ulozi reditelja, u četrdeset i dve emisije tokom cele 1991. podsećala nas je na Volfganga Amadeusa Mocarta. Emitovane su gotovo sve Mocartove kompozicije, od najvećih do najmanjih, od Carobne frule do Rekvijema, od prvih sedam zapisanih kompozicija za klavir i prvih sonata za violinu i klavir do Simfonije u es-duru. Sve to propraćeno je bilo komentarima Konstantina Vinavera, opsežnim tekstom o Mocartovom življenju i stvaralaštvu, koji je, nalik na prvorazredni podlistak, na romansiranu biografiju ali, kada god je trebalo, i na znalački dokumentovano i muzikološki sistematizovano ostvarenje, ukazivao na tokove i sadržaje Mocartovog života i rada. Tumači tog teksta, u većini spomentuih emisija bili su: spiker Nada Ivanović, glumci Svetislav Goncić, Predrag Tasovac i drugi, kao i ton-majstor Predrag Tomić. Svi oni,

132