RTV Teorija i praksa

kovačkom odelu, sa čekićem u ruci, ili čak s 1u10m... Kada vidiš kroz prozor kovača Džoa, tamo pored starog nakovnja, u staroj nagoreloj pregači, gde radi svoj stari posao... Strašno sam tup, ali nadam se da sam najzad isklesao iz ovog nešto malo istine." Alaž i istina u govoru imaju takođe svoju neophodnu funkciju u življenju i preživljavanju. Ta funkcija nije nimalo beznačajna, što se možemo i iskustveno uverili u bezbroj prosutih govornih laži i istina danas u 1993. godini o nama i drugima u svetu. O fatičkoj ulozi i funkciji jezika u životu čoveka takođe ima mnogo primera u literaluri, pa i u samim rečima istoga kovača, kada se obraća Pipu neposredno posle svih moralnih pridika i ličnih pritajenih nezadovoljstava, s njima, rečima: "Pa, Bog te blagoslovio, mili Pipe, druškane moj, Bog te blagoslovio!" O psihološkoj funkciji jezika i govora u življenju i preživljavanju imamo primera i u našoj ranijoj realističkoj prozi kao i u našoj savremenoj prozi. Na primer, takav je razgovor između Mitra i Marice (Laza Lazarević, "Prvi put s ocem na jutrenje"), isklesan kao u mermeru, kojim Marica vraća samoubicu u život, a koji glasi: - "Mitre, brate, gospodaru, šta si to naumio?" Moj otac uzdrhta: "Idi, Marice. Ostavi me, ja sam propao." - "Kako si propao gospodaru? Bog s tobom! Šta govoriš tako?" - "Sve sam dao!" - "Pa ako, brate, ti si i stekao." - "Ali, sve! Sve! Sve! I konja!" - "Kljusinu!" - "Ali, sve! Sve! I livadu." - "Pustolinu!" - "I kuću!" - "Ako će." - "Marice!" - "Milre!" -" - "Marice, šta veliš?" - "Velim da Bog poživi tebe i ovu našu dečicu. Nisu nas hranile ni kuća, ni livada, nego ti, hranitelju naš!" Ili sličan primer iz naše savremene literature u Andrićevoj Na Drini čuprija, gde se pokazuje kako se gubljenjem maternjeg jezika, u trenutku prelpubertetske krize, naša odvedena deca u tursko ropstvo i Carigrad postepeno s gubljenjem jezika otuđuju, povlače u sebe i postaju nezadovoljna, potištena, ponekad čak i krvoločna. Postaju protivnici Ijudi. Izlivi tog potisnutog nezadovoljstva usled gubljenja maternjeg jezika i svojih korena pogađaju često nevine i bliske, koji nisu za to krivi.

131