RTV Teorija i praksa

njegovu pravu upotrebnu vrednost za život i preživljavanje u običnim, svakodnevnim i izuzetnim okolnostima koje nam trenutak življenja nameće. Nesumnjivo je da ukoliko nam on omogućava srećno življenje, utoliko je značajniji u posebnim i raznim neuobičajenim ali nužnim mogućim nenormalnim uslovima kao žto su ratovi, izbeglištvo i migracije, promena društvene sredine i ekologije u kojoj smo do datih neprilika živeli. Različite potrebe za jezičkim sporazumevanjem i različiti uslovi koje nam nameće život ističu i različite funkcije u prvi plan. Njihov uticaj na pojedinca se menja u određenim okolnostima. Baveći se jezičkim problemima naših iseljenika i, kako se govorilo, onih koji su "na privremenom radu" u inostranstvu, suočili smo se s različitim poremećajima funkcija govora i jezika, bilo maternjeg ili onog drugog, stranog, kao i s posledicama koje se javljaju u novim prilikama življenja. Na primer, osetili smo nesklad koji postoji između roditelja i dece u uslovima življenja u drugoj zemlji. Težnja da se očuva maternji jezik ima sasvim druge izvore kod roditelja i kod dece. Roditelji su u prvo vreme bili motivisani da im deca savladaju jezik zemlje domaćina što bolje, kako bi lakše preživljavali i opstali. Roditelji migrantske dece osećali su potrebu za drugim jezikom da bi uspeli, da bi dobili bolja mesla, bržu zaradu i rešili svoja egzistencijalna pitanja. Deci pak taj drugi jezik postao je neka vrsta zamene za maternji jezik i od egzistencijalnog značaja po rođenju. Oni se međusobno razlikuju, kada je u pitanju stani jezik, po upotrebnoj vrednosti toga jezika za pojedinca. Jedni ga cene što moraju (roditelji), drugi što hoće (deca). Prvi ga sporije uče, drugi ga uče spontano i po nagonu za komunikacijom, u vrtiću i školi, u prvo vreme. Kasnije ga čak i više vrednuju od maternjeg jezika. Isto tako je različit odnos roditelja i dece prema tzv. malernjem jeziku. Roditelji ga teško napuštaju, ali po sili življenja polako počinju da ga zaboravljaju. Ali oni to ne žele, jer on je prava veza sa zemljom, sa mladošću, sa uspomenama, sa svešću da nisu "repa bez korena", da imaju svoje uporište "negde tamo daleko". Deca ga u prvo vreme uče kao nešto blisko i neophodno za porodicu, ali ga napuštaju u trenutku kada dolaze u dodir sa širom sredinom u vrtiću i školi, sa životom šire sredine. Po zakonu "jače je selo od svatova", menjaju svoj odnos prema maternjem jeziku. Potrebniji im je taj drugi jezik u

134