RTV Teorija i praksa

upotrebljavale kod nas, za sada ne podrazumevaju politiku javnog planiranja prava gledalaca u smislu javnog predstavljanja odgovornosli vlade i medijskih institudja. Pri tom, naravno, ne mislim na objavljivanje programskih shema i vidove nekih razgovora o njima za izabrane, koji su u vreme samoupravljanja mogli i da čitaju ono što su odobrili. Mislim na obavezu i odgovornosl javnih službi da građanstvu daju na uviđ odrednice o svom poslovanju. A to bi bilo ono za šta postoje odgovarajući prosedei i pravila o kojima bi trebalo znati bar onoliko koliko se o tome zna tamo gde postoje. Drugo, kako javnosti nepoznat medijski državni plan i njegova politika u upotrebi u Drugoj Jugoslaviji nisu podrazumevali pluralističko planiranje komunikacijske politike TV, naročito ne kao nešto aklivno vezano za pojam uslovljavanja civilnog poretka (polity ), taj aspekt sada mora da se obnovi na neki način i u odnosu sa Prvom Jugoslavijom i dovede u vezu sa ostacima postojećeg društva. Pri tom bi dovođenje u vezu sa istraženim aktuelnim stanjem obuhvalalo poznavanje potreba i htenja (pojmova koji su za debatu jer su pomalo kružne prirode pa ću na njih morati da se vračam), a ne samopukih želja jednog veoma raslojenog audilorija. To bi, svakako, podrazumevalo i postojanje države u kojoj se polemiše i objavljuje o razlozima za planiranje u ovom domenu, dakle uzimajući u obzir i obfazovne, i rekreativne, i informacijske funkcije TV. I to na načine koji se ne otkrivaju slučajno, niti putem lingvističkih zamena starih birokratskih opisa poslova magičnim terminom marketing, a još manje kopiranjem nečega što je neko hteo da uvede bez javnih polemika. Ukratko, građanski poredak i aktivno učešće gledalaca bili su, i jesu, kođ nas nešto što sada mora da se objašnjava i o čemu moramo da učimo, dok se preispituje nasleđe našeg totalitarizma i senzibilitet za demokratičnost. Zato, mesto za studije međija vidim u širem smislu izučavanja kulture, kao obrazovanja za demokratiju. A u okviru samog TV programa i njegove obrazovne funkcije, smatram da je potrebno osposobljavati auditorije da raspoznaju socijalno, političko i estetsko obrazovanje. Pod socijalnim TV obrazovanjem podrazumevam društene aktivnosti o kojima se uči putem prikazivanja grupnih radova i učinaka na promenama odnosa, od porodičnih i u

70