SRĐ

— 123 —

В i 1 ј е š к е. i. Već ii prošlom broju „Srgja" prikazasmo štovanijem štiocima naj noviji plod mafljivosti i umne radinosti g. A. Jensena, kao što i njegov zanos oko našijeh književnijeh proizvocla. To su isto učinili izmegju ostalijeh i biogradski književni listovi „Kolo" i „Književni glasnik". Nego, pošto se potonje Jensenovo djelce tiče isključivo dubrovackijeh sveza i lica, neka nam bude dopušteno, da jednomu i drugomu od pomenutijeh listova učinimo neke sitne primjedbe, a to radi tačnosti i istorične istine samog predmeta. Uvjerit nam je najprvo g. referenta Književnog glasnika da onaj popis iz 1594. god. izvan golijeh imena, ne iznosi ništa, a ma baš ništa drugo, a kamo li nešto biografske gragje o Zlatariću, Nalješkoviću, Držićima, Mažuranićima. Potonje je ime ovdje sa svim pogrešno umetnuto, jer svak zna, da Mažuranić nije bio Dubrovčanin. Ova se omaška ima bit uvukla, što će po svoj prilici slagar bit zamijenio prezime Mažibradić sa Mažuranićem. „Kolo" pak ne cijeni, da onaj italijanski članak, 1 ) na koji se g. Jensen pozivlje, potječe od jednoga dubrovačkoga tali') Ne će bit ua odmet da iznesemo u prijevodu taj elanak i radi same stvari i radi sadržaja - Evo ga: Iz „Osservatore Triestiuo" br. 153, 24. maja 1828. Slobodni prijevod Osmanide, ilirske pjesme Iva Fraua Guudulića, vlastelina dubrovaekoga, s njegovijem vjekopisom, što je upisao 0. Prano Marija Appeudiui Piarista. 1.8 u Dubrovniku po Antunu Martecchini 1827. Osmanida, epska pjesma, u dvadeset pjevanja složena od Gundulića ilirskijem jezikom, u strofiene osmeree, stihovima zamjeuito sroeeuijem, raspravija rat izmegju 'l'uraka i Poljaka g. 1622. Njezin je junak Osman, turski Sultau, koji razbijen na Hoćimu od Poljaekoga Kraljevića Vladislava, pripisuje svoju nesreću opadanju vojuičke stege u Turaka, i sklopivši mir s Poljaeima, dok razmišlja o preuregjenju vojske i o novijem pređuzećima u Aziji, zadavljen je od Janičara, kojima novotarije ne idu po ćud.t, a to na mig Osmanova striea Mustafe, koga buntovnici izvadivši iz tamniee, u kojoj je čamio, jer mu ne bi pripoznato nasljedstvo, namještaju na prestolje. Slava Vladislavljeva i nesreća Osmanova zapremaju osnovu pjesme. PoIjepšavaju je Ijubavna epizodija lijepijeh ratobornijeh žena, i razlieiti opisi. Ova pjesma igjaše neštampana od ruke do ruke za vijek i po po gradovima dalmatinskijem, a slovinski narodi po pokrajinama pjevahu joj odiomke, koji prelažahu na potomke od usta do ueta, kako je bivalo i za pjesmu Omerovu od rapsoda. A