SRĐ

_ 704 —

de oko pjevnice i onda, pade na kojena, kao što pada ranena životina. Mislila je da je sama, sasvijem sama, ne videći me iza jednog stuba. Uze lice u ruke i cuh kako plače. Oh! plakala je vrele suze velikijeh bolova! Kako li je morala patiti, bijedniea, da onako place! Bješe li 1o izgubjena Jubav ! Do mene su dopirali zvuci vesele svirke, odjekujući u jednoj susjednoj ulici, oslabjeni kroz crkvene zidove; ali mi se sva huka veselog naroda cinila samo kao kakav neznatan šum kraj malog jecana koje je promašilo kroz tanke prste ove žene? Najednom rekoh sebi: — To je ona što sam je vidio kako sana, juce, na svojoj terasi. Više nijesam surnnao, to je bila ona! Šta li se je dogodilo, u ovoj duši, od juce? Koliko li je patila; kakav li je talas bola poplavio? Juce, čekala je. KogaV Kakvo pismo? Kakvo pisrno koje joj je reklo ..zbogom!" — ili pak, da nije vidjela u očima kakvog čovjeka, nagnutog nad bolesnickom postejom, da svaka nada mora iščeznuti! Kako je plakala! Ah! svi veseli usklici i sva smijana koja ću do svoje smrti čuti ne će izbrisati nikad, iz mojih ušiju, neue uzdahe ludskoga bola. I ja sam mislio, gotov da i sam zajecam, toliko je moćna prijepcivost suza: — Ako ikada Judi zatvore crkve, gdje će onda ići žene da plaču? S fraiiouskog pi'eveo Rajhenhal, 8 juna 1902. St. K. Pavlović. ш Usklik Dubrovački. Sveta vjero, na koga si pala!