SRĐ

— 246 —

— Ne slaže se, doktore! — reče mi tvoj rođak, i dotakav se kape metnu dva prsta na nožice pred oko. Razumjeh i digoh cviker. * * * — Ribe, lijepe ribe! — povika on, kada smo mimo mandraće stolivske hmilili. — Pošto riba ? — upita s prozora lijepa đvorca zvonki ženski glas nekim stranim izgovorom. — Oijene, šjora! — odgovori ponizno Niko i skinu kapu jednom, držaše veslo drugom rukom, cekajuć odgovor. — A vi fermajte! — neznanka će na to. — Sada da te vidim, doktore, kako glumiš! — rece Niko, i mi pristasmo s camcem uz male stepenice mula pred dvorcem. U to nam se približe dvije gospođe u kućnom odijelu, a vidio si odmah, da su to otmene dame. Niko im pokaza ulovjenu ribu i stane je faliti na mujanskom dijalektu; zakleo bi se bio da je pravi Mu]anin, ribar. — Lijepo, lijepo! — reče starija dama. — A što košta ova gnigla? — Dvadest i pet solada — odgovori Niko. — „Возмите" (uzmite) — гебе starija mlađoj dami, i mlađa pruži košić da prihvati ribu. Niku zadrhta ruka (a nije ni čuda, jer je mladica bila lijepa, kao gorska vila) i riba mu ispade u more. Ja ne mogoh zadržati smijeha, dok je zabuneni Niko šakom livatao gniglu po plitkom dnu mandraća. Dame se pogledaše i uz posmijeh rece starija mlađoj: — „Мнл касастсн что не рибаки" (Meni se cini da nijesu ribari). Međutim je Niko uhvatio ribu i položiv je u pruženi košić, vraćao ga mlađoj dami. U to se oglasi: — Bon jour, mes dames; comprano del pesce? (Dobro jutro, gospođe, kupujete li ribe) — kapetan Lubo I., koji je taj čas bio izašao iz kuće. Mi se pokunismo i gledajuć nice otisnusmo se od kraja; ali oni belaj od kapetana l (J uba pošeta se po mulu i poglednuv nas bole smijući se poviče: — Ha, ha! to si ti kapetan Nilco i Vi, doktore, ala ste lijepi 1 Na kraj, na kraj, kamo bježite! Ha! lia!