SRĐ

— 399 —

linom, i istočno pročeje puno ruža i zelenila od livade do krova. Jelena ude sjužne strane kroz vratašca od sobe, u kojoj je za mladenaekih dana ueila. Ta soba bijaše gnezdašce, sakriveno za lozom i ružama, prama livadi, koja se prostirase put Vilaskure i brda Passo Grande. „Sto ti je šunulo, te me vodiš u ovu kutiju?" zamrmja konte Lao, sag'ibajući se da ude. ,,Nu ti", rece ona, „čudnog li mi medvjeda bez ukusa i bez srca!" Posadi ga na mali divan, prisili ga, da se divi pogledu na livade i brda i dražesnom gnijezdu od orahovih pločica za zlaćanu golubicu, usred stropa, gdje se sastaju pregibi bijelog i ružičastog zastora. ,,Da, da", reče Lao, „stara bombonijera, stara i zamazana. Dakle ?" „Baš, nemaš povjerer'ia u mene striče, zalitijevaš toliko razloga, da mi učiniš jednu Jubav. Ded, ne budi nestrpjiv! Reći ću ti. Objasniću ti. Ipak si veoma lubezan ove dvije ure, što ih još provodim ovdje!" „А ti pridrži svoje tajne, neka te bog blagoslovi!" usklikne konte Lao, bacajući od sebe klobuk. „Životarićeš vijek više. Bože sveti!" „Muči, muči, muči", prekide ga Jelena. „Sad ću ti reći sve. Lijepili tajna! Kad nema ništa! Razumiješ li? Ništal Razgovarala sam se o tome s mužem jutros, i on ne će više govoriti." „Vrlo đobro. Ali, onda, zašto treba da ja igram komediju ?" Jelena lupne nogom o tle: „Како si tvrd, striče! Ne razumiješ ništa." „Posve tvrd", odgovori Lao, „пе razumijem ništa od ničega; mane nego prije." „Ali radi mame, radi mame! Jer je moj muž uvijek raspravjao o ovoj stvari s mamom, jer joj je uvijek govorio, da ne će krenuti bez onoga novca, da ga svakako treba; a sada, čini mi se da je jasno, treba spasiti negovo sarno|ub|e, treba da manra rnisli, e se je sve uredilo po negovoj žeji!" „А on, kako se pak odlučio da ne pita ništa više?" „То ti ne mogu reći."