SRĐ

— 478 —

Dok je Cortis čitao, izbije grcane i jeeane nad negovom glavom, u kucnoni muku. On zgrabi svijeću cla potrči, da je vidi; ču korak i miran glas; sve opet urnukne. Tad nasloni svijeću, dovrši čitane viio uzrujan. Otvori za tim malen zlatni medajon i nađe u nemu slike svoga djeda i babe po materi, Karla i Magdalijene Zarutti iz Cividala. U djetinstvu bio je sproveo dvije jeseni kod nih, u Cividalu. Djed, dobri stari djed, dolazio bi ga uzetiu Aleksandriju u septembru, a poveo bi ga natrag svrhom oktobra. Eno ga, vas se smiješi. A i baba, jadna starica, kako je izgledala sretna! Bijahu umrla obojica iste godine, od žalosti, a sađa kao da govorahu: „Dragi, mi smo, djedovi tvoji!" Cortis ne pogleda drugo, izade naglo da potraži gospođu. Zovnu; otvori na sreću vrata, ude u nekakav slikarski atelier, pun puncat stalaka i stočića, usmrđen pokošću i duhanom. Nađe samo jedan istisak Nane, između staklenke i cigara. Cas poslije nadođe sobarica, sva zapijehana, —■ Sto želite? reče ona Jutito. Što tražite'? — Tu gospođu Fjamu. Pođite joj reći da side. Kada reče: „tu gospodu Fjamu", negovo je lice i naglasak izražavalo prije uskošenost nego li blagohotnost. Sobarica to opazi i zatvori hitno vrata od sobe. — Sada ne može, reče ona. — Onda, zaintači Cortis, otići ću ja u ne. — Baš, baš! Ne, ne, zabraneno je! Cortis izvadi posjetnicu, napisa dvije riječi olovkom, pa je razdere. — Idite, reče, činite joj razumjeti, da je čekam. I ugje opet u dvoranicu. Sobarica se malo poslije povrati s ov im pismo gospode Fjame: „Vaša je majka u ovom času silno uzrujana, a da bih ja mogla sići. Dodite sutra na osam. Odnesite sa sobom lisnicu." — Sveti Bože, kliče Cortis. — Ma dakle se ne može znati kako je drugoj gospođi, koja joj je bolest? Zašto se je ne može vidjeti večeras? A liječnik kada dolazi? Ko je taj liječnik? Zna li, da je ja va]a da vidim? Zinite, govorite, recite štogod.