SRĐ

— 474 —

I

Nijeste li Vi ocl kuće? Ne znate govoriti, ne znate ree'i ništa? Ali u ime božje, dakle! — Ssss! učini sobariea, bolest je živčana. Znate, ženske bolesti; ali nema pogibli, ja cijenim. No kada Vam je rekla, da je večeras ne može vidjeti, zaludu je. Dodite sutra u jutro. — Ali liječnik, liječnik? Kako se zove? Gdje stanuje? Sobarica imenova doktora M.... Nadoda, da je izvan Lugana i da, po svoj prilici, ne će doći do prekosutra u veče? Cortis uze lisnicu: — Javite, reče, svojoj gospođi... Ali recite mi, koja je Vaša gospođa? — Kako, koja? — Da, je li gospođa Fjama, ili ona druga? — Ah! Gospođa Fjama. — A druga? Ivako to da stanuju skupa? — Ne znam. Ima samo dva mjeseca, da sam u nih. Mislim, e su bile uvijek skupa. — Otkad su u Luganu? — Od tri ili četiri mjeseca. — A druga gospoda, otkad je bolesna? — Nije nikad dobro. Otkada sam ja došla, uvijek je naopako. Cortis nije mogao drugo doznati od sobariee. — Javite dakle, zaglavi, svojoj gospodi, da bih bio silno želio vidjeti je opet večeras, i da ću joj vratiti hartije sutra. Sobarica ga doprati svijećom do ograde. — Nu, reče ona, moja bi gospođa htjela znati, gdje ste odsjeli. — Kod Panorame. Ona rječito nakrivi usta, te zatvori ogradu. Cortis sade velikim koracima, pun raznili čustava, koja su se mogla iskaliti jedino žestokim kretanem udova. Ona slikarica velikog vojvode Leopolda, kako je odvratno čejade! Koliko parfumovane laži u onoj kući, a kakvog sakrivenog smrada! A negova majka, negova majka! Ona ista tjeskobna sunma pobudena pisanom retorikom gospode Fjame, pomajala se sada tjeskobnija nego ikad. Prijatejica onakve žene! Ipak je dr. P.... imao prema hoj nešto poštovana i prijatejstva, kadjoj