SRĐ

— 983 —

— Što? reče ona. — Ništa. U istinu niko ne bijaše govorio kontesi Tarkviniji o sumnivim jubaznostima između Cortisa i kćeri joj; ali jedna pobožna duša bješe joj pisala nazad mnogo vremena, s dobrom namjerom. Jelena ne otvori više usta. Srce joj jako kucaše od boli, od jeda, od muke, kao da je koje neučtivo radoznalo oko zavirilo kradom u n. I sada bi gotovo i ona bila htjela otići; mrzjelo je stajati ondje, činaše joj se kad uđe Cortis i kada stane govoriti, da će trebati da se vide nezine misli. U toliko je mahalica kontese Tarkvinije udarala neprestano o vazduh, zlovojnije nego igda. — Kako je dosadno! reče ona. Neka gospođa kraj he promrmja bojažjivo: — Bili su mi rekli da počine na uru. Kontesa Tarkvinija ne odgovori. Ne bijaše zakašhene što je najviše mučaše. — Sada će odmah početi, reče iskusni gospodin. Vidite li onoga zastupnika koji se spravja da piše, onamo gore, na kraju drugoga isječka? Ono je Minghetti. Oh, evo Depretisa! Kontesa zaboravi za čas svoje jade da i ona kao i druge pogleda ministra koji je s desne ulazio svojim umornim korakom. Jedna gospođica reče ispod glasa: — Kako je star! — Gledaj, primjeti kontesa Tarkvinija svojoj kćeri, nije li puki Jekarnik iz Passa di Rovese! Ma puki! Jelena je ne slušaše. I ona se bješe trgla videći gdje ulazi ministar; bješe joj kao da je ko udario, jer živje osjećaše zakašnene Cortisovo. Srce joj jako lupaše. „Da nije bolestan!" mišjaše. I viđaše ga u poste]i užarena lica, oči sijevajućih od groznice. — Nema još predsjednika, reče neko. Obično je na svome mjestu рб ure prije. Tada neki gospodin, koji je pred malo časaka bio ušao, primjeti da ga je vidio izaći iz predsjedništva skupa sa zastupnikom Cortisom. — Eto? šapnu kontesa Tarkvinija. Je si li čula? Biće se sporazumjeli o onom govoru. Nema sunme !.. .