SRĐ

— 997 —

PROLEĆE BEZ SVJETLOSTI. — Corrado Ricci. Mladost ima neobjasnivih tuga. Niko ne može biti preturio vrijeme između petnaeste i dvadesete godine, a da nije osjetio preteških dosada koje se ne dadu taeno odrediti. Je li bujnost života uzrok ovoga neraspoložena? Je li duša te se budi na nove osjećaje? Je li srce te ima potrebu da se prigne kojoj pre}ub}enoj formi? U ovome pogledu nije istina da su one godine najveselije u životu. Mnogi ne bi ih htjeli opet proživjeti ni za cijelo blago ovoga svijeta. Oovjeka okupjaju teške misli, a mladić ih sam sebi zadaje; ali između misli i misli umiš}ena može biti da zadaje najviše boli. Zašto je mladić u petnaestoj godini onako tužan kad sunce tiho zalazi na pustome poju? Zašto prebira na nebu oblake i u nestalnosti hihovih profila razbira rijeke i brda i slike koje se polagano raspršavaju? Zašto nekih dana onolika že}a za piacem bez ikakva uzroka? I sve se ovo događa mladićima zdravim, jakim, dobro razvijenim, jer je kod nesretnijeh sa svim razumiva žaiost i u }epšim godinama. Žućkasta b}edoća grbave djece cesto je piod neprestanoga nezadovo}stva koje ih draži. No ko može ostati hladan gledajući pred sobom siijepo dijete? Kako je duboko tužan onaj posmijeh te steže negove usne, kada diže lice put neba koje ne vidi? Zašto je onim jadnicima, kojima je zakraćen ocni vid, milo stajati na suncu? Nema radosti ni žalosti djetine, u koju ne bi bilo ugodno ili korisno udupsti se. Ludo je ispitivati držane }udskoga srca, kad je naučilo pretvarati se. Treba zagledati u čovječiju dušu dok je rastvorena kao ninfea na površini vode, jer, kad je }ubav takne, utaja se i sakrije. Nekađa bi u Boloni slijepu djecu naučiii strugati uz vioiin. Danas ih je miiostiva briga nekoiicine }udi sakupiia u zavod, gdje se uče svemu što siijepac može da nauči. I ako ne