SRĐ

— 975 —

pod najam uzeo. Ovakvo gerelane on smatraše za pohvalno, i ne bješe mu krivo kad bi ga ko u šali i nazvao „nedoderom". Bilo kako mu drago, ali ovim svojim neumornim radom i ovom poslovičnom štednom on je bio skunatorio lijepo imane, da ga ne bi, kao što sam govoraše, ni s kim u selu mijenao. Pa ipak ni na ruhu ni na sofri nije mu zavidio ni najveći seoski siromah. — Sta ga zalud ima, govorahu }udi, kad mu je žao i na Božić da se sit najede. Za junaštvo nije se bojao da ga može ko prekoriti, a to su najboje svjedočile one dvije srebrne medaje za hrabrost, koje je vješao svake nedjeje i praznika na jednom crvenom gajtanu 0 gunini. Dakle, imao je dvije osobine, ili boje reei dvije glavne pogodbe: junaštvo i imane, čim se je, po negovu mišjenu, mogao s pravom upoređivati s prvim ) iidirna u selu. I zaista, on je ovako i mislio o sebi, ne obzirući se ni najmane na to, što va]da u eijelom selu nije bilo žive duše, do može biti cigle jedne, koja bi se s him u ovome slagala. — Žna se ko je kakav, rekao bi po neki put, kao sam za sebe, — imane se zanago bez pameti ne može steći, a što se drugoga tice.... medaje su tu, pa ako koza laže, rog ne laže. Među tim, on nije ni slutiti mogao da onaj narod, koji ima poslovicu „јшак covjeku kona voda", zna divno da se i za junaštvo kao i za bogatstvo može vi'lo lako horjatstvo uhvatiti, samo za čojstvo da ne može nikad! Ali on sam o tome nije nikad razmišjao, a drugi nijesu nahodili za potrebno da mu to objašnuju, te je tako i živio u vječitoj zabludi da ga cijelo selo smatra među prve svoje Jucle. Inače bio je povučen i nije trpio ničiju pamet, a i svoju nije nikome nametao. Osim Trana, on je imao i još dva sina, Petra i Jovana. Prvi je bio oženen i moglo mu je biti oko dvadeset i pet godina, a Jovan, koji je bio godinu dvije mlađi od nega, čuvao je stoku u „Zabrđu" i rijetko je kad u selo silazio. Sad, pošto „prispje" Trano, ispratiše ga na mjesto Jovanovo u Zabrđe, a Jovana pozvaše doma. Bjehu odlučili da i nega o jeseni žene, 1 tim pribave i još jednu radnu snagu u kući. I tako naš Traho sad već bijaše postao u veliko čoban i pravi „planinštak".