SRĐ

— 1092 —

А zašto tako rade? Možda navlaš, kako pjesnik veli: Za slobodu prosta puka Sloboda je za vlastelu, Ki slobode ne razumi, Za ш koji 'e cienit znade. • Da se bori naša ruka, Sto će vila ta na selu Da se muče naši umi? Gdi joj hrama ne imade? Zašto oni, nakon izgubjene slobode, mješte se povući u svoje stare Jetnikovce i u lenčarenu dane provoditi, ne odadoše se barem knizi — nerazdruživom drugu staroga Dubrovnika? Zar su možda cijenili, da će se jedino na onaj način spustiti sažalnica suza na nihovu grob|u u Mihajlu? Ali: Tu nije slavnog Dubrovnika grobje, Već samo vaše . .. Ne litjeste pregorit Gospodstvo i vidjet vama ravno roble; Ne dolici vam o slobodi zborit! Vlastela, uz malenu iznimku, rađe su se odavala politici i diplomaciji — nego knizi. A što radi današni naraštaj? Ovaj, mjesto da proučava spomenike svoje slavne prošlosti, bacio se u naručaj politici, u kojoj se strasti podžižu i umne sile slabe. Djela Gundulića, Držića, Stay-a, Boškovića i mnogih drugih dubrovackih velikana, zamijeniše pokvareni romani francuski i italijanski. U ovakoj duševnoj mlohavosti, pojavi se katkad kakova pčela radilica i iznese na javu blago zakopano po našim arhivima, ali na žalost, dok se drugi negovim radovima koriste, Dubrovćani se gotovo indiferentni pokazuju. Bez sumne, ovo je žalosna ali istinita činenica. Koliko ima danas Dubrovćana, koji će vam znati pričati i o Zoli, i o DAnnunziu, i o Fogazzaru i o drugim tuđim kniževnicima, a o Gunduliću, Đorđiću, Boškoviću — niti riječi! Znadu da je Gundulić živio, jer ih na to podsjeća negov spomenik, što no se uzdiže na našoj „Pojani". Poznaju i Boškovića, jer su možda negovo ime čuli spominati na školskim klupama, ili urezano opazili u stonoj crkvi na mramornoj ploči, koju mu je senat za zasluge podigao. Ali, ko je i što je bio Bošković? Koliko i koliko ih ima, koji vam ne će znati odgovoritil