SRĐ

— 1103 —

I pođe s brigadijerom. Načeonik ga čekaše, sjedeći u svom naslonaču. To je bio okružni biležnik, čovjek debeo, ozbijan, svečana govora. — Gazda Hauchecorne, rece, vidjeli su Vas jutros gdje dokučujete s natala na putu Beuzeville-skom novcarku kojuje izgubio gazda Houlbreque, iz Manneville-a. Sejak, zabezeknut, gledaše načeonika, uprepašćen već od te sumne koja padaše na n a da on i ne zna za što. — Ja, ja, ja sam dokučio novčarku? — Vi glavom. — Poštena mi, ne znam ni za što. — Vidjeli su Vas. — Vidjeli su me, mene? Ko me je to vidio? — G. Malandain, sedlar. Tad se starac sjeti, razumje i, crven od ijeda: — Ah! on me je vidio, ona huja. Vidio je kad sam dokučio ovu uzicu ovdje, evo, gospodine načeoniče. I, tražeći u dnu od gepa, izvadi malen komadić uzice. No načeonik, ne vjerujući, mahaše glavom: — Ne ćete me nasamariti, gazda Hauchecorne, da je g. Malandain, čovjek kome se može vjerovati, uzeo taj konac za novčarku. Se]ak, bijesan, diže ruku i plune na stranu da posvjedoči svoje poštehe, ponavjajući: — Ipak je ovo istina pred Bogom, sveta istina, gospodine načeoniče. Jest, duše mi i spasena mi moga; opet vehm. Načeonik prihvati: — Sta više, pošto ste dokučili novčarku, Vi ste još dugo brčkali po kalu, da se nije koji novac zametnuo. Jadni čovjek gušaše se od ijeda i od straha. — Može li se take.... može li se tako nalagati da se potvori pošten čovjekl Može se li takel... Zaludu se on prao, ne vjerovaše mu. Suočiše ga s g. Malandain-om, koji ponovi i potvrdi svoje svjedočanstvo. Tu se oni dvojica pošteno izgrdiše cio sahat. Na negovu molbu prebraše gazdu Hauchecorne-a, ali se kod nega ne nađe ništa.