SRĐ

— 1075 —

obori na zemju. Povika Vojislav tada „Bože pomiluj"! ali na glase te spusti se strašna zamahnuta na n sjekira, i Gojislav pade k nogama negovim i reče: „Oprosti mi, обе, nijesam te poznao! „Tada se izjubiše otac i sin, blagodariše Bogu i pro 1 zva se od tada to mjesto: Milost Božija, jer sam Bog ne dade da sin, u neznanu, postane oceubica! A kada se sunce pomoli iza Skadarskoga jezera, obasja strašnu porazu Grka. Kao pojska trava pokošena, ležahu trupovi pobijenih Grka. I pobjednici ih pokosiše ali ne izbrojiše koliko ih pade te strašne noći. A u grčkim knigama Jetovnici vizantijski zapisaše, oplakav ih, da ih je tada palo četrdeset tisuća, i sedam vojvoda ostade mrtvili kod nepogrebene vojske. Glava Osma. ,,No Knez Lutovid bješe dobar vojvoda i junak pa se ne uplaši nego pošle Gojislavu govoreći: Povedi dva vojnika a ja ću tako isto učiniti, i sići ću u pole, pa da vidiš ko sam ja!" Duklaninova Kronika, Gl. XXXIV. A poslije pobjede posla Vojislav sina Gojislava s dijelom vojske na saveznike. „Idi sine, reče Vojislav, na nevjernog brata našeg. Idi na n ali štedi krv zavedene brace tvoje." Uze Gojislav vojsku, i povede sa sobom još i silno robje grčko. I kada stiže prema Lutovidu, posla mu rob|e da mu samo ono kaže šta bi sa ćesarskom vojskom. A jedan od robja ispriča sve J^utovidu i završi ovako: — Pogledaj Lovden goru kako se visoko diže! Nadamo se da ce ona biti dostojan pobjedni stub i znak ćesara našeg, a ono će ostati u sve vijekove kao nadgrobni kamen pobijenoj vojsci našoj. Ali ni strašne priče robja o pogibiji ni lijepe bratske riječi poslanika ne pomogoše ništa! Jer I^utovid bješe plahovit muž, tvrde glave i snažne mišice, i reče poklisarima: — I neka je pala u prah sila saveznika moga ćesara, ostao sam ja; nepobijena je jos vojslca zahumska, bosanska i raška. Odmorna je i snažna da otpočne boj sa nadmenim bratom našim, — da mu skrši i odbije rog gordosti negove. Neka