SRĐ

— 1076 —

mi, dakle, izađe na udvoj! Da položimo kop|a, da otupimo mačeve i neka nam poprskaju štitovi, a vojske neka to sve gledaju, — i ko ostane u sedlu konu svome bojnom — toga neka pjevaju pjesme kao dobitnika! .... Tako reče Dutovid, ali ga na udvoju izdade sreca: pade, i vojska mu se raziđe domovima a Gojislava proslaviše u pjesmama .... Glava Deveta. „Dubrovčani odgovoriie da im je riegov dolazak veoma mio . . . KraJ sa nekim baronima a kralica sa svoje dvije dvoranke uđoše u grad." „Kronike Dubrovačke" Junija Rastića. „Тај srpski vladar pokloni Dubrovčanima (1050. g.) uz Župu Žrnovničku još Gruž. Rijeku, Zaton i Orašae." „Gruž", Vice Adamović. Raznese se glas o slavi Vojislavjevoj po okolnim zemjama i zamorskim stranama. Više ne smjede ćesarevina Romejska na Srbje ruku da digne bojeći se novoga srama; jer pamtiše Grci dobro I^fJko Pole i Crmnički Klanac! A poslije burnili ovih dana poživje sretno i mirno Vojislav u domu svome. I sjeti se tada Vojislav zavjeta oca svojega, kada ovaj bješe bolan pa ozdravi: da će obnoviti crkvu Svetoga Stevana u Dubrovniku, drevnu crkvu koja služaše i pojaše u slavu božiju još onda kada posjedni Srbji dođoše, za ćesara Iraklija, od Vislanskih ravnih strana amo na Sine More. I гебе Vojislav podružju svome, plemenitoj Margariti Nedi: — I otac mi se zavjetova negda u bolesti, i ja se zavjetovah u junackoj mojoj muci, da ću se odužiti Bogu za spas, i Dubrovniku za lijepe dnevi proživjene u gosto|ubnom gradu. Ispuniću sada zavjet i očev i moj! Zapojaće i zasijati opet Sveti Stevan u Dubrovniku .... I posla covjeka u grad sa silnim blagom, da opravi crkvu i da je ukrasi bogato. I dvije godine radiše neimari, zografi i zlatari; obnoviše i ukrasiše hram Svetoga Stefana, da se zablista među crkvama kao večerhača među ostalim zvjezdama!.. •