SRĐ

- 1150 —

је i darove Lijeve, koje ne rijetko pita od prijateja u svojijem stihovima Carmina mitto tibi, tu carmina nulla remitte: Ebria musa mea est; vina, Benesse, volo.') Završujemo ovu svoju, kakva da je, raspravu, jednijeni epigramom, u kome pjesnik slika sama sebe i u kome, kako mislimo, u velike cijeni svoju slavu: Exul et offenso pede debilis, Irus et alter, Alter et obscuro sanguine Codrus eram, Musa tamen vulgo subduxit, et auxit lionores, Et nunquam moriens nomen habere đedit.') Preveo s italijanskoga N. M. ж, RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ. — Dr. Torkvaio. — (Kraj). Kao mnogi Dubroveani i Bošković se najprije bio odao pjesništvu i to latinskome klasicizmu. Za iiegovo doba bili su na glasu u Dubrovniku kao latinski pjesnici Vinko Petrović, I. K. de Angelis, Vlasij Bolić i stariji mu brat Baro, a kasnije B. Stay, R. Kunić i B. Zamana. Bošković je osjećao u sebi pjesnički duh i živu maštu. „Моја je mašta, piše talijanski gr. Firmianu, u 61. godini, živa; a da nije tako, ne bih bio ni onakav geometar, ni onakav pjesnik, za kakva me barem drže". Citane klasika bila mu je najmilija zabava. Prvi Boškovićev pjesnićki umotvor, za koji znamo, bila je pjesma o pomrčini, u kojoj odsijeva živa mašta pjesnička i pronicav um učenakov. U rimskoj akademiji Arkađana, on je u više prigoda čitao svoje latinske epigrame i ekloge. Spje') Salem ti pjesama, ali mi ti ne ođvraćaj pjesmama, pjandura je moja musa; hoću vina, Benešo. ') Prog'nanik i slab s ozleđene nogc i drugi Ir i drugi Kodro niska roda bijah, pa ipak me vila izmače svjetini i obaspe častima i dađe mi ime, koje ne će nikad umrijeti.