SRĐ

— 276 -

On joj u zanosu iskrenoga srca s gorućim očima odgovori da ne će. — Ti si ponizna, rece, ti si svetica. — Ponizna sam s Gospodinom i s tobom, odgovori Jelena, ali s Judima nijesam. Bojim se da ne ću moći to nikada. — A ja? usklikne Cortis. Ne, ni on, ponosni preziratej svake bezocne svjetine, ponosit samo u mislima, ni on nije bio ponizan s Jndima. Jelena umuče. — A žrtva koju prinosiš? odgovori Cortis. — Nu prinosimo obojica, reče ona, i da nije bilo tebe, ja bili bila podla. Bila bih ostala ovdje. Bili su prošli drveni most na Rovezu i udarili stazicom što zakreće na lijevo između bistra kanalića i ispresijecanoga kraja gologa brda. Jelena se zaustavi i slatko izvuče svoju mišicu ispod Danijelove. — Imam drugu stvar na srcu, reče ona. Cijenila sam da ti je nemam reći. Još ne znam činim li dobro, ali ne mogu mučati, činilo bi mi se kao neiskrenost prama tebi, u ovom času. Cortis, iznenađen, zapita je kako može misliti da mu ima precutjeti koju stvar. Ona pomisli da čuje u negovu glasu prijekor i odmah mu zgrabi ruku, privine se uza n i reče mu nežno i mučno: — Ali nije moja stvar, znaš. Ne bih ti mogla prećutati ništa što je moje. Ne nastavi dok joj Cortis prije ne reče da joj vjeruje. — Stvar je strašna, vidiš. Da je ti znaš, možda me ne bi svjetovao da odem s bogom. I za to mi se čini da ti je imam reći. — Strašna stvar? Jelena okrete stazicom što silazi k rijeci, onamo gdje je rasječena velikom ustavom od kamena, i ucinivši malo koraka, pade sjesti na travu. — Tiče se tvoje majke, reče ona. — Što se dogodilo? upita Cortis. — Ništa sada; ali otrag mnogo, mnogo godina .... Oh, I)anijele, sad se kajem; ne bih ti htjela kazati! Ućuta, prigne lice kojenima. Cortis sjede uza iiu i približi usne uhu joj.