SRĐ

— 275 —

rani ispred vrata. Uputiše se put trijema. Jedna starica, stojeći na vratima od staje, pozdravi ih; i onamo doje kod jela vidjelo se eejadi. Zakrenuše van kapije, na lijevo, putem što silazi k Roveškome Žđrijelu. Onamo nije bilo žive duše. Tada Jelena робе drhtati, ne usuđujuei se ni pogledati svoga prijateja koji je napokon imao da joj govori. Stade lakše ići. — Hoćemo li prijeći Rovez"? reee on tiho, odgovarajući, gotovo, nenom pokretu. Onamo ćemo biti slobodniji. Jelena potvrdi glavom, zaiska mu nijemo ruku, nasloni se, stisne je čvrsto, stežući usne, gledajući ravno ispred sebe. ■— S bogom, šapnu Cortis. Ona mu pritisne jače ruku. — I ja mislim tako, znaš, reče mu. — Kako draga"? Jelena ucini još koji korak pa odgovori: — Kako ti. Nije bio glas, bio je lagan dah; nijesu bile usne, već duša je onako govorila. I još jače se pribije ruci negovoj, s većom strasti nego ikada. — Oh, Danijele! šapnu. — Budi jaka, reče on, ražalošćen. Dužnost nam je. — Da, da, bio je čas; oprosti mi! Mnogo sam mirnija nego jučer. Podala sam se sva Gospodinu, znaš. Bjehu stigli do prvih kuća; od tada ne progovoriše do pustoga riječkoga žala. — Sad sam već prinijela žrtvu, reče ona. Osjećam se utješena. Koji čas me, ovako, uhvati grč, ali mi prođe odmah. Jučer sam bila zadovo|na umrijeti, samo da ne pođem, a sada ne. Znaš zašto? Ne počeka odgovor, već nadoda nižim glasom, spuštajući lice: — Jer sam bila zla, znaš, nevjerna, ohola godina i godina. Potreba mi je trpjeti. Tada će mi Gospodin oprostiti; je li da? I sada se toliko bojim da ne vjerujem kao ti, da vjerujem samo jer )ubim tebe. Ako je ovako, Danijele, što će mi se dogoditi na drugom svijetu? Hoću li i ja moći ići gdje iti? Oh, Bože, ti ćeš biti toliko visoko.