SRĐ

— 394 —

— Lubim, odvrati jakim glasom. Ivad se svećenik istim pitanem obrati Leni, nezino srce kao da je imalo krila, nezina duša kao da se vije među zvijezdama, pa kad svećeniku odgovori „Jubim", ožari joj rumen krasno djevojačko liee, glava joj klonu na grudi, a na oko joj skoci suza, biser Jubavi. Obred vjenčana završi kanonik Kaboga kratkim slovom, i svatovi krenuše iz crkve. Alladi izađoše iz erkve muče, oborenih ociju. Pred vratima se zagrliše i pojubiše. Kakav sada puče pred nima svijet, krasan, jasan, kao da se sva priroda rajem prometnula. A i jest mladenačko srce raj ovoga svijeta, a Jubav ono sunce, što nam srce grije. Roditeji gledahu sretnu svoju djecu i suza radosnica drhtala je na nihovim očima. Kad se svatovi povratiše, nađoše mladi svijet, koji se već u kolo bijaše pred kućom uhvatio. Svirac svira, kolo se zanihalo, poskocilo : i eno prva pjesma ori se u čast mladencima. Slađak pijev stere se neodolivom dragošću sred tihe prirode i tajnovito se gubi kroz mekani suton u nedoglednim dubokim visinama, a slatko se i vojko sluša. Sva se gospoda namjestiše oko velika stola u prostranoj sobi Ohmučevićeve polace, na kojem je stajala hrpa vitkili staklenica između razna voća i cvijeća. Bilo je zaista ugodno zaokružiti pogledom po toj sobi, koja je bila sva u zelenilu egzotičnog bija, između kojega bijahu namještena ogromna zrcala u zlatnim, debelim okvirima i stare siike. Sa stropa visjeli su ogromni svjetionici, u kojim su gorjele bijele voštanice. Od nihovih plamena vazduh je postajao sve topliji, tako da je trebalo otvoriti prozore, kroz koje su se vidjele grane obližnih stabala, a kroz grane sjajne i malene zvijezde na nebeskom svodu. Sobom se rasplinuo ugodan miris pečenke, voća i cvijeća, a žuto se vino sjajilo u bocama, kao da su pune plamena; dingač bacaše svoje rumenilo na sniježni ubrus i na srebreno stolno posuđe. Ugodno bijaše u toj sobi; na svačijem je licu sijevala radost. Cestitkama i napitnicama nije bilo kraja. A i kanonik Kaboga zaletje se u svečanu peroraciju. Sretni i blaženi slušali su mladenci kanonikove rijeci; od sreće i stida ne smjeli se ni gledati, jer je svacije oko na nima počivalo. Sve im se činilo kao magla, iza koje trepti zlatna zvijezda —