SRĐ

— 425 —

spremne ruke, te da nas sa te, nesumnivo presudne, strane nerna za šta glava da boli. Poslije pozdravne riječi eitaocima, kojom prof. Mitrović otvara rubriku o srpskoj i hrvatskoj literaturi i u kojoj iznosi pobude te ga pokrenuše na ovaj korak, dolazi rasprava o kniževnom radu Dositeja Obradovića. Napisana naučnom ozbilnošc'u i znalačkom simpatijom, ova rasprava prof. Mitrovića, koja će se nastaviti u narednim sveskama, vidan je dokaz pišćevih zdravili pogleda na preduzeti posao kao god i stvarnog poznavaha samog predmeta. U ovom prvom odjejku nalazi se historijski prikaz prvih zametaka srpske obrazovanosti i khiževnog rada kao i pocetak Dositejeve biografije. Ali se vrijedni profesor nije zaustavio samo na ovoj teoretskoj raspravi iz oblasti novije srpske knige. Radi bo^e i tacnije ilustracije nene istinske vrijednosti, pisac je, punim pravom, našao za umjesno, da već u ovom prvom broju iznese pred italijanski svijet jedan biser iz one bogate riznice srpskoga narodnoga blaga, kojom je srpsko ime i u dalekom svijetu čuveno i priznanem i slavom ovjenčano. Srpska narodna ženska pjesma, koju je prof. Mitrović biranim prijevodom presadio u italijansku bašću, nosi na sebi sva obiježja srpske narodne poezije .... Devet godina dana gradila je Jelena tri galije, a kad ih je dogradila, posla ih na. dar: jednu duždu mletačkome, drugu caru nemačkome, a treću sultanu Otmanoviću. Sva trojica lijepo joj na daru zalivališe i kao uzdarje poslaše joj: dužd mletački tri gjerdana od žežena zlata, car njemački tri zlatne jabuke, a sultan Otmanović jednog lijepog junaka. Jelena, kad joj stigoše darovi, reče svojim sestrama: Mala hvala duždu mletačkome na negovu daru, jer čemu će mi svi zlatni nakiti, kad sam ja sama prirodnom Jepotom najboje okićena. Mala hvala i caru nemačkome, jer šta će mi od zlata jabuka, kad sam ja sama rumena jabuka. Ali hvala sultanu Otmanoviću, koji znade šta djevojci treba, te mi posla lijepa junaka, da kraj negovih junačkih grudi prolazim srećne dane.... Italijanski čitalac ove srpske pjesme imaće, dakle, dovojno prilike, da se divi okretnosti i veličini srpskog narodnog duha i jedinstvenoj jepoti srpske narodne poezije. — Završuje se ovaj niz poznatom Vojislavlevom elegijom, koju je sa srpskog originala lijepo prevela u prozi spisatejica Umberta