SRĐ

- 546

0 S V Е Т А. Hovela iz dubrovačke prošlosti. Prijate]u Pavlu Orloviću posvećuje IV!. de Valois (11) * Sunce je već dobro bilo poskočilo, lcad se sutra dan Pijerko probudio. Sanjao je more, ciniio mu se da više puta tone ali uvijek osjećajući potrebu života da se otima i pruža ruke jednome čovjeku, koji mu je odmah priskočio u pomoć da ga spase. U toj borbi uzdisao je i plakao, pa opet se smiješio i osjećao sretan, te se probudio baš u času, kad je litio zagrliti u znak zahvalnosti svoga spasiteja i kliknut kao što je doista i kliknuo na glas: Koliko sam ti dužan! — Sve duguješ Bogu, prihvati O. Ivan, koji se kraj nega nalazio. Covjek je samo sredstvo, kojim se Bog služi. Pijerko ga najprije u čudu pogleda, ali se odmah sjeti prošle večeri te pokrije lice rukama. U ušima mu tada odjeknuše one riječi: „ја ću te usrećiti", i podignuvši se: — Обе, гебе, gdje sam ovo? — U kući Gospodinovoj, progovori fratar s nekim nežnim posmijehom na licu; pod sjenom onoga križa koji cuva srce od ludske zlobe. Na te riječi, izgovorene dobrohotno a u isto doba i pouzdano, Pijerko se diže sa posteje, a u duši osjećaše se potišten pred fratrom. Toliko je dakle spao, da drugi rješava negovu sudbinu, i to ko? Covjelc, koji mu je mogao samo kazati: „Sagriješio si, i tvoja bol kazna je tvoga grijeha; kaj se i plači svoja djela". Oli, kajati se i plakati. Ali za što? Kome da upravi tu pokoru, kome li suze, kad je negovo srce daleko od Boga? Gdje će naći toga Boga, kad ga ne osjeća? Negova je pamet bila potamnena; on je držao da je svrha čovjeka sreća na zemji, a gdje je sreća nesretnika? Kakova ga nada može osokoliti? Prezirnim okom pogleđa na grad i khmajući glavom kao da je htio reći: Vidjećemo! Ali opazivši da ga fratar začuđeno ali uvijek |ubezno promatra: - Osjećam potrebu mira, rece mu; ne boj se, biću dobar.