SRĐ

— 547 —

— Hoćeš, ali ne nikada ako takve misli tobom ovladaju. — Ufarn, odgovori Pijerko, položivši lakte na sto i čelo među ruke. — Baš tako ... cuješ li me? ... Ali Pijerko ne odgovori ništa, osta kao nijem, samo kad i kad bacio bi pogled na slike koje su visjelu o zidu. Videći ga fratar u tome stanu, ostavi ga na miru. Toga istoga jutra posjeti Pijerka opat samostanski, dubrovački vlastelin O. Maro Cerva, koji je Pijerka dobro poznavao. Nemu se Pijerko do mile voje izjada i otkri svoje srce. Opat ga je tješio, stavjajući пш pred oči i svoj život, koji je imao velike sličnosti s negovim: u stonoj crkvi ubio je jednoga popa, pobjegao u samostan, tu ostao vršeći pokoru i napokon postao opat po pravu vlasteostva. Opatove rijeci dobro su djelovale na Pijerkovu dušu, ali ipak nije se mogao sasvim primiriti. No ipak opat ne izgubi nadu, a 0. Ivan, dobro poznavajući što treba Pijerkovu duhu, neprestanim savjetima i molitvama nastojao je ispuniti prazninu nastalu u negovoj duši, te jednom, dolazeći iz crkve, reče mu: — Pijerko, poslušaj savjet jednoga čovjeka koji ti govori kao otac, a u ime općeg Oca, kojega ne smiješ više žalostiti svojom nezahvalnošću. Ako misliš da je tvoje srce zatvoreno svakoj bojoj nadi, ako se nalaziš osamjen na zemji, zašto slijediš onaj prokleti nagon, koji bi ti htio oteti svako povjerene u Boga i strovaliti te u najveću propast? Zašto, jadni sinko, ne podigneš oci k nebu i ne uzdahneš: „Gospodine, ti si mudar i pravedan u svojim sudovima?" Uzdigni Pijerko k Bogu svoje srce; nemoj cijelu nadu u ovaj svijet polagati; vini se do neba, onamo je naša prava domovina, onamo se jedino može biti sretan, jer . .. onanio je Bog. Pijerko pogleda u lice dobroga starca, na kome je odsijevala neka božanstvena aureola, i na onaj hežan glas i na onaj mili pogled suznili fratrovih očiju, vinu mu se iz grudi dubok uzdah i odjeknu cijelom sobom u kojoj je vladao neki tajinstveni mir. — Oče, reče Pijerko uzdahnuvši ponovo, danas više nego ikada osjećam ništavilo koje me okružuje, ovo će me