SRĐ

- 548 —

naučiti blagosivati onoga koji me želi u boli pročistiti. Ti ćeš bdjedi uz moju posteju. Оћ, ja ne ću umrijeti kao najnesretniji smrtnik bez ikakve utjehe; ti si odviše dobar i ne ćeš me ostaviti. — Ostaviti, ostaviti, usklikne dobri fratar, ja da te ostavim, koji bih dao i svoj život da te spasem. Oli! ne, ne, ti ne ćeš umrijeti, ti ćeš biti dobar, povratićeš se Bogu i razglasivaćeš negovu slavu. Pijerkovo se lice razvedri i otrijevši znoj sa čela: — Nadajmo se, rece klimajući glavom, ali reci mi, dobri обе, hoćeš li mi iskreno kazati što te zapitam ? — i dvije debele suze spustiše se niz hegovo lice koje je nastojao sakriti. Fratar mu se drlićući približi i stisnuvši ga na svoje grudi ne mogne uzdržati suze, već plačući ponovi: — Oh ne, ti ne ćeš umrijeti, povratićeš se Bogu, bićeš i ovdje sretan, kao što su sretni blaženi na nebu. Nasta kratak muk pa Pijerko prvi progovori: — Oce, jesi li ti poznavao Lenu Olimučević i Ivana Antića ? Fratar ga pogleda nekim nestalnim pogledom, kao da nije dobro razumio pitane, ali pokazavši se Jubezan: — Zašto me to pitaš, reče, ili te zanima nesretna hihova smrt? — Oh, da, nesretna smrt, plačući nastavi Pijerko.... a ja, ja, ja, svemu sam kriv. Ah dobra Leno, ah nesretni Ivane. . . oprostite . . . ja sam vas unesrećio ; ja sam vaš ubojica.... Bože, Bože, prosti... — i ne mogne daje, sile ga ostaviše i kao slomjen pade na posteju. Fratar ga stade miriti i tješiti, razumjevši odmah o cemu se radi: — Bog je dobar i milosrdan, reče, on će ti sve oprostiti, on ti je već oprostio. Na ove riječi Pijerku kao da je teret sa srca pao, neki mili posmijeh zatitra mu na licu i zagledavši se u jednu sliku na zidu, koja je predstavlala dobroga pastira gdje nosi zalutalu ovcu na svojim plećima, vidje u noj pređstavjena sebe te okrenuvši se dobrome fratru suznim očima zapita ga, je li mu štogod opat o nemu govorio.