SRĐ

— 708 —

— Ivane, od onoga dana, otkada se s Cvijetom Zuzeri u Firenci sastadosmo, moje srce nema mira. Ona nam je napola otkrila tajnu našega života, koju treba da ini potpuno riješimo. U ovim krajevima nema čejadeta, koje bi nam znalo ispričati udes, koji nas od domovine naših pređa otrgao i u ubavu ovu zemju doveo. Naš je život obavit gustorn maglom, a Dubrovnik bi je jedini mogao raspršati. Razmišjala sam, ne bi li najboje bilo, da mi pohitimo do Dubrovnika, kamo leže ostaci naših starih i koji čuva tajnu našega života. Nihov će nam grob rasvijetliti prošlost, a možda i usrećiti budućnost. Ova me misao od nekoliko vremena progoni i duh umara, a tajinstveni neki glas kao da mi šapće: idite u Dubrovnik. Bojala sam se išta tebi o ovome kazati, ali večeras, pred ovijem brodom dubrovačke republike, moje je srco zaigralo i duša se napuniia nekom tajnom melanhonijom, te odlučih ti svoje mišjene otkriti, a nadam se da ćeš mi ti udovojiti. Ivan privinu Lenu k svojim grudima i utisnuvši cjelov u nezino lice, reče: — Oh, hvala ti, mila sestro, to je i moja vruća že}a; mi ćemo svakako poći u Dubrovnik. Lene je od veseja bila kao izvan sebe, a Ivanu se pričini, kao da mu je svanulo sunce Jepše nade u budućnost. Te iste večeri on se propita, kada će brod put Dubrovnika. Uredivši sve svoje stvari, poslije tri dana ukrcaše se na brod sv. Vlasija i zaploviše put mile domovine svojili preda, put slavnoga Dubrovnika.... a pod Petkom od veseja zaigraše u grobu kosti Ivana Antića i Lene Ohmučevice.

* * *

Upravo onoga istoga dana, kada su Lene i Ivan iz Napuja put Dubrovnika zaplovili, u polači kardinala Farnese, u Rimu, sastadoše se na sijelu dubrovački poslanik Frano Gondola, Vlaho Držić i Cvijeta Zuzerina, koja je toga jutra u Rim prispjela. U razgovoru s Vlahom Držićem, Cvijeta spomenu, kako je u Firenci srela Ivana i Lenu Ohmučević, koji su za Rim putovali.