SRĐ

— 717 —

pjesme-slike i žali što se mogu na prste izbrojiti. U tijem pjesmama Vojislav opisujo najprije prizor ili čovjeka, pa negov bol, osjećaj i raspoložene primijeni na sebe, isto kao i Leopardi u pjesmama ,,La quiete dopo la tempesta" i „II sabato del villaggio" i dr. A Vojislavjev patriotizam ? Ko god je pročitao pjesmu „Poslanica prijateju" sudiće, da nije trebalo nezinu pjesniku preporučivati, da pjeva otagbini i ludstvu. Negov patriotizam pokazuju još pjesme „Usamjeni grobovi", „Slovensko zvono", ,,Na čardi", ,,Na grobu vojvode Dojčina". Vojislavjeva pojezija nosi na sebi elegični bijeg. I u komičnim negovim pjesmama ima tuge, jer negova očemerena i sunmom izmučena duša ćuti se potrebna, da se katkad gorko nasmije. Pa to je osobitost pjesnika nesretnikal Molijerova svaka komedija je rug samomu sebi; Ilajne u najvećem duševnom bolu hvata se smijeha, a Leopardi, najočajniji pjesnik, prevodi „Batrahomiomahiju". Tako i Vojislav. Sestra negove muze je tuga; muza ostavja časom svoju sestru i dohvata se veselije žice, s koje odjekoše pjesme „Gospođici N.", „Lubavna priča o donu Nunecu i dona Klari", „Orgije" i dr. Dotaknuta je i epika Vojislavjeva uz pommane pjesama „Kolok", „Korintska hetera", „Julija" i „Ribar". G. Begović je radostan, što se pozabavio ovom plemenitom i visokom pjesničkom dušom. „S nekim predanem — veli g. Begović — uzeo sam pero, da o nemu pišem, bojao sam se, da me simpatija ne zanese, pa da ne prođem granice istine." Ali je za to uvjeren, da nije ništa pretjerao, već da je rekao samo ono, što Vojislav zaslužuje. I k tomu, Vojislavjeva je duša prošlosti, iz koje diše poganski zanos, potišten sadanim bolima, i pjesnikovim i onim hegova naroda. On zauzimje posebno mjesto u srpskoj literaturi, udajio se od utjecaja istočne kulture, te je kao neki most, koji veže u našoj literaturi dva duha: srpski i hrvatski, istočni i zapadni. To udajene od istočnoga duha učinilo je, da ga nmogi ne shvatiše, prezriješe i osudiše. Frano V. Kulišić.