SRĐ

— 776 —

D А R А К. (Noj pri odlasku). — Fr. Kulišić. I. (19 jula.) Ich woiss nicht was soll cs bedeuton Dass icli so traurig bin Sjedao sam na lapadskoj strani, uprav pri samom moru na obali-, i citao zam Hajneovu Lorelei. Prva sam dva stiha, znaš dušo, prva dva stiha opetovao barem dvadeset puta i sve pijio u tvoje dvore, u tebe; u tebe, jer sam te vidio i poznao. Ako je katkad tvoje živo i plameno, puno cara i miline oko smjerilo na onu stranu i zapazilo me, pitam te, dušo, je li me i poznalo? Lorelei! Ah, kolike sam kombinacije predočaba činio! Divio sam se tomu natprirodnom stvorenu, divio sam se moćnoj Lorelei. A da si ti, dušo, znala za ovo, zanago bi bila s prozora utekla. Nego, utješi se, zlatna kćerko! Jedna si ti bila preda mnom, tebe sam vidio, a sve druge predogbe bjeliu tamne i iščezavahu! Iščezavahu! Jer sam žalio sudbinu bijednijeh rajnskijeh lađara, žalio sam nihovu propast, žalio sam nesretne zajubjene momke. Ah, kako ih je ona opčaravala, dražila, zasjepjivala i. . . . smrcu bratimila! A ja sam pun zanosa, divjena; pun božanske milosti prelazio s lapadske na grušku stranu, prelazio sam gruški zaliv i približio se ka ! ] ja sam tad opet čitao prva dva stiha Hajneove Lorelei —'

II. (29 jula). Bješe na javi, al' mi se činaše da snijevam. Sjem tihog i ko uje mirnog mora pred sobom ne vidjeh ništa do maglu, debelu i gustu maglu. Ja sam u toj magli ne-