SRĐ

— 777 -

koliko časaka svoga života živio i — preživjeh je. Osjećao sam svježost mirnoga mora, osjećao sam ugodni zefir, osjećao uz to još i zagušlivu maglu. Vjetrić je ugodno promahivao i s časa na čas кб da se za citav stepen pojačavao; i tek neopaživa bibavica na moru se javjala, dok opazih da se i magla prorjeđuje. Htijah u lađu i zatvorih oći, odlučivši da se ne ustajem ni oka ne otvorim, dok ne prođe nekoliko vrijeme, eda vidim, da li će da nastane kakva promjena oko mene . . Ustadoh i otvorih oci! I vidjeh svijetlo mješte tame, sunce mješte magle. Vidjeh suncem okrunenu žensku glavu, zagledah se u hu, i ona me s blagim posmijehom pogleda I ja sam joj pjevao Pjesmu srca: Božanski nektar da sam ispijo žedno, Veneri divnoj da sam cjelivo kosu, Ne bi me slašću đražest osula nihna, Кб što me pogled jedan tvoj sami osu. Ah, on je silan, presilan, jak i snažan, Ah, on je žešći od božjeg sunca jarka, U liem je slatkost, milirie, čar i snaga, Ali, on je silan, u riem je vatra žarka, Što sumiiu ništi, sažiže, pali, žeže, A budi radost, spokojstvo duši dava, Podiže sile, anđele, duhove brojne, I šapće strasno: odavna mržria spava!

Ona vila suncem okrunena, ona zlatna djeva — bila si ti. A što je ona tama, ona gusta magla, pa tilii, ugodni vjetrić i sitna morska bibavica, ti, dušo, znaš i nikom ne kaži! III. Non ti scordar di me! Ovaki ti, dušo, spremih darak sada na odlasku. Ovo je dosta, da se sjetiš svega, ovo je dosta, jer više ne mogu; a ti ćeš isto u ovome naći sve.