SRĐ

— 949 —

Р R 0 R 0 К. (Iz Nietzsche-ove knige „Тако govoraše Zaratustra"). — Preveo s riemačkoga Dr Filip Smolčić. »Vidjeh veliku tugu, gdje se na lude spušta. Najboji klonuše u svojoj radni. »Nova nauka bila je proglašena, i nova vjera: sve je uzaludno, sve je jedno, sve je bilo i prošlo! »I po gorama svuda se razlijegaše: „sve je uzaludno, sve je jedno, sve je bilo i prošlo". »Mi smo požiieli, ali zašto nam je plod sagnio i usahnuo? Sta je s neba palo sa zlokobnoga mjeseca prošle noći? »Utaman sva radna, otrovno je vino, urekli su nam poja, srce nam je uvehlo. »Mi smo usahli; ako vatra na nas pane, provrgnućemo se pepelom: jest., vatri smo samoj mrski. »Svi se izvori presušiše, i more se povuklo. »Svaki je teme} potresen, ali ni ponor ne će da nas proguta! »Gdje je more da se utopimo"? toje naš vapaj nad mrtvim barama. »U istinu odviše smo truhli i za samu smrt; ne preostaje nam drugo nego daje živjeti u grobovima!« Tako zacu Zaratustra proroka propovijedati, i negova propovijed dirnu ga u srce i obrati ga. On lutaše tužan i umoran: i postade sličan onima, koje spomenu prorok. »U istinu — rece on učenicima svojim — do malo doći će na nas dug mrak. Ajme, kako ću prenijeti zdravu svoju svjetlost u najkrajne svjetove, da obasja najdaje noći?« Na taj nacin rastužen u srcu Zaratustra lutaše; tri dana je postio, bez pokoja i umuknu. Napokon se dogodi, da pane u dubok san; ali učenici negovi posjedaše okolo nega i u dugim noćnim bdijenima čekahu, nemirni, da se probudi, da im opet progovori i da se oslobodi svoje tuge. Ali ovo je govor Zaratustrin kad se probudio, negov je glas dolazio k učenicima kao iz velike dajine: »Cujte, koji sam san usnio, prijate|i! Pomozite mi, da ga protumačimo.