SRĐ

— 995 —

težnosti, o utjecaju dubrovačkijeh pisaca na našu knigu i kulturu ? Ako ni to, rašta ne opisati rad i zasluge novijih, a umrlijeh Dubrovcana, za preporod khige i buđene narodne svijesti ? Pa ako su u „bestužanstvu" toliko zagrezli, da im je mrsko i laćati se pera, nek otvore porodicne sanduke : naći će rpu'samopisa od oca ili djeda, napisanijeh u čisto talijanskom jeziku, u jeziku kojijem je pisao Parini, Monti i Alfieri. Tu nemanapokon drugoga truda do izbora. Nek daju štampati, kad im se prilika pruža da osvjetlaju obraz pred tuđinom i sebi i domovini. U posjednem broju pomenute revije (oktobar) g. Dr. V. Lozovina iz Spleta nastavja „Le ispirazioni poetiche di Petar Preradović (Pjesnička nadahnuća Petra Preradovića)." Vješto analizuje u pristupu pisac, kako je Preradović od Hrvata postao panslavistom: „ovaj je prijelaz sa narođnosne na plemensku ideju, u etnickom smislu, jednak onome s individualne i lične na^covječansku i kozmopolitsku, u etičkom i moralnom smislu Što se ovdje više razmahuje obzorje slovenske ideje, to više dobija ideja čovječanstva; to su, rekaobih, dvije filosofije, dvije nauke, koje gledaju da zajedno žive, da harmonizuju, pa ti tumačene i shvatane prve služi kao kjuč da izraziš drugu." — G. Dr. Lozovina iznosi za tijem prijevod Preradovićeve pjesni „Slavenstvu" — „А1 mondo slavo". Iz prijevoda g. Dr. Lozovine očito mi je, e ovome nije bilo poznato, da je ta pjesma bila već jednom prevedena na talijanski jezik. Prevedena i štampana. Prevodilac je moj dragi i učeni prijatej, g. Grgo Bogić. Negov je prijevod pečatan mjeseca Novembra g. 1898. u goričkom „Rinascimento" i istoga mjeseca opet preštampan u „Diritto Croato" („Pensiero Slavo", „Pensee Slave", „Slavenska Misao"). No sve to ne smeta ništa, niti ja va|da kanim što prigovoriti g. Dr. Lozovini, čiji je prijevod sasvijem neovisan od onoga g. Bogića, tako da sam uvjeren, e on za h nije ni znao. U ostalom može biti i deset prijevoda takijeh remek-djela, svi će biti dobro došli, jer će svaki po štogod doprinijeti dajbuđi jestetičkoj tačnosti. G. Bogić, čestit Hrvat i vatren Slaven, pretočio je u lijepijem stihovima na talijanski jezik još mnogo biserje iz naše knige, što je razbačeno tamo amo po zakutnijem i zaboravjenijem političkijem listovima i što bi sada zgodno bilo predati ovoj talijanskoj reviji. To ću i