SRĐ

— 233 —

zaustave. To bijaše opat manastira svctoga Zena u Veroni, koji živjaše za vremena Barbarose. Isti opat proriee kaznu Albertu della Scala, jer je oskvrnuo svetost toga satnoslana, učinivsi opatom svojega nezakonitoga sina Josipa. Međutim Vergil svrati pozornost svojega učenika na dvije sjene, koje spominahu izglcde kažrienc neliajnosti. To su Židovi, koji ne vidješe obećanc zemle, jer bijaliu spori i nehajni u vršenu Mojsijevih naloga; pratioci Eneje, koji se zaustaviše u Siciliji, ne htijući podnositi napore teškog putovana. Cim nestade sjena, obuzcše raznc misli Danta, te usnu. 19. Pred zoru vidi Dante u snu neku grdnu ženetinu, koja postajaše sve Jepša, čim je pjesnik duje motrio, a pjevaše tako milo i ugodno, da se zamamnije ne da ni pomisliti. Govoraše, da je Circe, koja je više od godine dana držala Odiseja u ]ubavnim okovima. Još ne bijaše dovršila svoju pjesmu, kada k noj pristupi druga žena ozbijna lica i velieanstvena poglcda, te da je zasrami, zavrati joj liajinc. Smrad prodre iz nezina tijela; Dante se probudi. Vergil mu rečc, da ga je već tri puta zvao. Zamišjeno koracaše Dante za svojim učitelcm, kad k nemu pristupi anđeo, te mu izbriše opet jedno P. Zatim im pokaza mjesto, kuda se uzlazi u peti tavan, govoreći da su blaženi qui lagent (koji tuguju). Na petom tavanu nađu pjesnici lakomce, koji neprestano opetivahu: Adhaesit pavimento aninui mea. — Papa Hadrijan V. pripovijeda Dantu, kako je na svaki načiu nastojao da steče bogatstva, e bi se dovinuo papinske stolicc; ali da sc kasnije pokajao i tako spasao svoju dušu. Dante kleče pred nim, ali mu papa zapovjedi da se digne, pa da ide dale. 20. Dante putuje naprijed, kori opaku vučicu, simbol lakomosti, te želi da što prije dođe osloboditel, koji će je survati u pakao. Putcm čuje duše da spominu primjere. poštena siromaštva i darežjivosti: djevicu Mariju, koja porodi svojega sina u zapuštenoj štalici; Fabricija Rim]anina; biskupa Nikolu iz Mire u Lidiji, jer chule miraz trima siromašnim djevojčicama i tako ih odvrati od sramotna života. — Hugo Kapet govori Dantu o svojoj porodici, koja zasjede na francusko prijestoje, kad izumriješe Karlovići. Osobito kori Karla Anžuvinskoga, koji potuče Manfredija, a dade ubiti Konradina; Karla ot Valois,