SRĐ

— 234 —

koji izdajnički zauze БЧогопси, a najbo]e građane ili smace, ili posla u progonstvo; Karla II. koji prodade svoju još mlađahnu kćerku starome Azzu VIII., markizu od Este; Filipa Lijepoga, koji zarobi papu Bonifacija VIII., te osudi na loinaču Templarce, da posvoji nihova imana. Isti Hugo prosi od Boga, da najoštrije kazni takve opačine. — Noću spominu duše u ovom tavanu izglede kažnene lakomosti: Pigmaliona, koji ubije muža svoje sestre, da se dočepa negova blaga; frigijskoga kra}a Midu; židova Akama, koji ukrade nekoliko dragocjonih predmeta od plijena iz Jeriha, radi čega izgubi život; Safiru i muža joj, koji umriješe jer htjedoše da prevare apostole; Heliodora, koji je htio pokrasti sveti hram u Jerusalemu; Polimestora, što smače Polidora, da mu otmo blago; i Rimjanina Krasa. Jedva što se pjesnici odalečiše od Kapeta, kad se brdo potreso i sve duše jednim glasom zapjevaše: Gloria in excelsis Deo. Dante nema smionstva da pita za uzrok toga potresa. 21. Dante stupaše tako zamišleno, da ne opazi da im se približila jedna duša, sve dok ih ova ne pozdravi: „Braćo, moja, mir s vama." Pjesnici joj odvrate pozdrav, a Vergil je upita zašto se brdo potreslo, a duše pjevale? Duša odvrati, da se to događa svaki put kad duša izvrši svoju kaznu i postane dostojna da uđe u carstvo nebesko. To se i sada dogodilo, te ona, koja se s nime razgovara, prestala da trpi muke čistilišta. Da}e pripovijeda, da je on Stacij iz Tolose, koji živjaše и Rimu, gdje napisa Tebajidu, a no dovrši Ahilejidu; da je pomnivo i s velikom jubavi čitao Enejidu i tako zavolio pjesništvo; da bi bio rado ostao još jednu godinu u cistilištu, samo da ga je sreća zapala, da živi za Vergilova vremena. Doznavši da so Vergil pred nim nalazi, htjede Stacij da mu zagrli kojena. 22. Anđeo izbriše još jedno P. sa čela Dantova, i on opet se lakši osjeća. Stacij pripovijeda pjesnicima, da je bio kažnen zbog svoje rasipnosti; da je prešao na kršćanstvo, te plakao radi progonstva vjernika za vladana Domicijanova. Zatim upita Vergila, gdje se nahode drugi rimski pjesnici, a on mu odvrati, da su s iiime u Limbu, gdje često govoro i pretresaju o pjesništvu. Međutim dođoše sva trojica na šesti tavan, te krenuvši nekoliko koračaja put desne, ugledaše krasno stablo puno lijepa voća, a s vrha jedne klisure padaše na n bistra