SRĐ

— 825 —

majuci slobode kazati, da ima i takovih, koji nas nikako ne interesuju i ne zanimaju, pa ma i koliko za druge bili važni. Interesantniji su članei: o harakteristici Rigera od Budilovića, iz slavensko crkvcnc hronike u 1902. g. Voskresenskoga, o dubrovačkomu statutu 1272. g. od Florinskoga, gradivo za istoriju ugarskijeh Rusa (stara vjera i unija u XVII—XVIII. v.), od Petrova; zatim su zanimivi članci: o Miklošicu od Draganova, o Ilcjčickom i Husu od Jastrebova. Osim članka Uspenskog.i o davnijem znakovima pisma ima još i razpravica jezičnih, gramatičkih, kao n. pr. članak Ilinskoga o „jednom slučaju gramatičke analogije u srpskom jeziku". Pomenuvši da je u zborniku još po koja bibhografska i etimološka opaska, pa štogod i etnografsko, ncčemo zaboraviti ni starinsko zapise i građu; u kratko ćemo kazati: u ncmu je svega po malo. Ovo bi, dakle, bilo pregledno i kratko spomcnuto što je u ovoj knizi ч opće napisato, i kako joj jc raznovrsna sadržina, a sada ćemo da nekoje članke, koji nas višc zanimaju, ako no u detajo, a ono barcm onako nešto pobliže prikažemo. Budilović u svome članku o Rigeru lioće da odgovori na pitane: u čenui sastoji Rigerova zasluga i zašto su dužni Cesi pa i drugi Slovjcni zalivalnost ovomu velikomu čovjcku? On tu prije svega kaže o nogovomu rodu, pomine godinu rođena pa nauke i prvu obuku u hemačkijem gimnazijama te negovo slušane filosofijc i prava na universama u Beču i Pragu. Rigerje tada imao prilikc da nadopuni i usavrši svoju iijuđenost proputovavši slovjanske zcmje u Austriji, pa Italiju, Francusku, Holandiju i dr. Ne smijc se mimoići ženidbu Rigcrovu g. 1853. s kćerom Palackoga, s kojijem se je on još prije družio i za burnijeh 1848-49. godina. Ta je sveza bila veoma korisna i po samoga Rigera, kao i po čitavi češki narod, iz ove je izašo češkoj jcdan ženijalni istoriograf i jedan sjajni govornik i organizator narodni. Riger kao govornik nije imao premca ni u Bcču ni u Pragu; bogatstvo je sadržine jednako riječima i divnom formom, puno je pojetskoga kolorita, a iskren je i pravedan, dok je svc oživjeno neobičnom i izvanrednom energijom. Jedna mu je cijcl bila, patriotizam i gotovost na svaku žrtvu za dobro Ceškoga naroda, a to se je ponajboje pokazalo u hegovom zavještaju „Momu narodu", s kojijem je istakao metu